Još stvari koje smo (nažalost) ostavili u devedesetima

Za razliku od veličanja ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata, lošeg standarda i visoke nezaposlenosti i mnogih drugih stvari koje smo (nažalost) naslijedili iz devedesetih, mnoge lijepe stvari ostavili smo tamo. Nakon, moramo se pohvaliti, i više nego popularnog PRVOG DIJELA, idemo dalje. Naravno, da vam uštedimo trud, drugi dio je lošiji jer je to prokletstvo drugih dijelova. Zajebajemo se, nije, dobar je iako ćete reći da je lošiji, ali nema veze. Krenimo redom…

Panini sličice – iako je Cro Army zauvijek ostao urezan duboko pod kožu, pravi kralj sličica zvao se Panini. Panini sličice izlazile su prije velikih nogometnih natjecanja, na opću žalost roditelja koji su znali da će nam zbog sličica ocjene u školi izgledati kao sportska ponuda , dok će njihove novčanike iste te sličice isprazniti nemilosrdnije od domoljuba koji je kupio, zatvorio i prodao tvornicu koja im je nesretni novčanik punila.

panini

Naravno, ništa to nismo znali, a i da smo znali, čisto sumnjamo da bi drugačije postupili. Za sličice jednostavno nije bilo lijeka. Panini sličice bile su sve: valuta, igra, posao, google i, naravno, statusni simbol. Za razliku od današnjih sličica, paketić kojih košta više nego proračun nekih država, Panini sličice devedesetih su koštale kunu ipo što je  i prihvatljivo ako zanemarimo činjenicu da nam ih nikada, ali baš nikada nije bilo dosta.

Osim kupnjom, slije su se stjecale igranjem što je bio kud i kamo frajerskiji način za doći do punog albuma. Te naravno, trejdanjem, koje je vrlo često postajalo najobičnije lihvarenje.


Dat ću ti Stoičkova, grb Brazila i još dvi za Balakova. Fali mi da popunim album“, rekao mi je naivac dok je listao plik od mojih petsto duplih sličica. Dok je on listao mislio sam kako ovakva budala uopće može ispuniti album.

To ti je zadnja za album?“, pogledao sam ga glumeći da je njegovo popunjavanje albuma za mene nešto više od najobičnijeg posla.

Aha, samo mi ta fali“, bio je brzoplet i uzbuđen kao kad na PES-u protivnički golman doda tvom napadaču pa se od uzbuđenja ne uspiješ snaći i prepuniš kocku

Dobro, može. Dat ću ti Balakova, al malo mi je četiri slije zauzvrat

Dobro, evo ti deset po izboru“, dignuo je ponudu. Naravno, nedovoljno visoko.

Ne može, malo je to“, gledao sam čas u plik u njegovoj ruci, a čas njegovo lice koje je rapidno gubilo onaj osmijeh od maloprije.

Koliko tražiš?“, pitao je. Euforija je isčezla iz njegovih očiju, a glas je odavao bojazan da bi ga Balakov mogao skupo stajati.

400 komada!“, ispalio sam samouvjereno.

Če… če… četiristo. Al’ imam samo 380 duplih“, mucao je kao onomad kad je za Dan državnosti pred punom školom falio recitirati Silvija Strahimira Kranjčevića što mu sada nisam želio nabiti u lice.

Dobro, dobit ćeš i za 380“, glumio sam da mu činim uslugu.

Ali neću više imat s čime igrati“, pokušao je smanjiti štetu.

Pa što ćeš igrati kad si popunio album“, rekao sam slavodobitno i kući otišao bogatiji za 380 sličica koje mi, ruku na srce, i nisu trebale…


 

Poanta je bila da pravi igrači nikada nisu odavali koliko sličica im nedostaje jer ih je to moglo skupo stajati. Ova priča, doduše, ima obrat. Sutradan je majka naivčine koji je dao bogatstvo za Balakova pokucala na vrata i roditeljima objasnila kako sam joj sina pokrao. Uzalud sam objašnjavao da je to tako i kako Balakova određuje tržište i kako je, na kraju krajeva, sam pristao na to.

Naslovnica legendarnog albuma i još legendarniji Valderama poznatiji kao metla.
Naslovnica legendarnog albuma i još legendarniji Valderama poznatiji kao metla.

Sličice sam na kraju vratio, kaznu odradio muški, ali i potrudio se da jadniku zagorčam život jer je igranje na kartu roditelja bilo najgore što je netko mogao napraviti.

Da, kao što smo napisali, sličice su bile načini života i uvod u monetarnu politiku, a zbog njih su se kršili tabui. I to doslovno. Svatko je imao cestu preko koje se nije smjelo, ali za dobru partiju na slije nije bilo prepreke. Išlo se do kraja. Makar to značilo prelazak magistrale koji ti je majka strogo zabranila.

Osim datuma rođenja igrača, klubova u kojima su igrali, te imena stadiona na kojima se igralo, sličice su mnogima bile i prvi dodir sa stranim jezicima. Tako je USA 94 i dan danas ostala USA 94 (čitaj „usa devedesetčetiri“) baš kao što će se Tomb Raider uvijek izgovarati „tomb rajder“, a Medal Of Honor uvijek je bio i ostao „medal of honor“

Igranje na otvorenom – Možda to zvuči suludo, ali djeca su se nekada igrala na otvorenom. Kad kažemo „otvoreno“ ne mislimo na otvoreni svijet Skyrima ili Grand Theft Auta nego ono, zdravoseljački, pod vedrim nebom, bilo da je riječ o ulici, igralištu, parku ili šumi. Naravno, sve je imalo svoja pravila i zakone i svi su ih znali. Igralište je bilo rezervirano za one starije, a nogomet se na igralištu igrao prije ili poslije njih. Blagodati igranja na ravnom terenu na kojem nema pauze jer je lopta završila u susjedovom kupusu ili ispod parkiranog auta imalo je i svoje loše strane. Najveća je bila bojazan vlasnika lopte da će je stariji posuditi da oni igraju. „Moram kući“ laž nikada nije pomagala, plakanje nije bilo opcija, jedino se moglo sjesti i čekati kad će petnaestogodišnji klipani završiti da možeš krenuti kući. Ipak, sa takvim se stvarima živjelo jer su to bile godine kada nogomet nije bio najvažnija sporedna stvar na svijetu. Nogomet je bio cijeli svijet.

Kada nije bilo igrališta, što je bilo puno češće, nogometni teren bio je više manja svaka koliko toliko ravna površina veća od desetak kvadratnih metara. Na branci je bio najdeblji ili najmlađi, klinjo čija je lopta bio je prva rezerva, a po loptu je išao onaj ko ju je napucao. Ili ovaj klinjo sa klupe.

Osim nogometa igralo se kukalo – igra gdje je jedan tražio ostale koji bi se posakrivali, nešto slično što danas igraju jedino visoki funkcioneri HDZ-a s Državnim odvjetništvom. Vatalo, grupa traži grupu, a tek laštrik kao najultimativnija ženska igra koju su (potajno) znali igrati svi dečki… sve su to bile igre koje su se igrale do odlaska u kuću. Odlazak u kuću nikada nije bio fiksan, već je ovisio o paljenju javne rasvjete.

„Još samo pet minuta“, bio je tipičan način kupnje vremena kad bi majčin glas pozvao na večeru. Nakon deset minuta opet bi se sa „još samo pet minuta“ kopila koja minutica igre. Nakon toga oglasio bi se otac što je bio jasan znak da nema više zajebancije.

Smokvin list – prije youjizza, youporna, porntbea,haporna,8porna, redtubea i beega (za tog nisi znao, priznaj. Čekaj, pročitaj još malo pa onda možeš gledati. Nisu ovo devedesete da ga moraš vratiti u videoteku) doći do kvalitetne pornografije bilo je teže nego doći do posla u struci. Jasno, ovdje pričamo o vremenu kad je igranje na ulici, pa čak i skupljanje sličica lagano padalo u drugi plan, a probuđeni hormoni počeli davati do znanja da cure nisu samo dosadna bića s kojima se ponekad moraš igrati iako bi ti igrao nogomet. Naravno, Playboy je bio uvijek nekakav simbol muškosti, ali Smokvin list bio je ultimativni masturbatorski materijal. Za razliku od VHS pornografije, nije zahtjevao tehnologiju da bi ga se gledalo, bio je jeftiniji, a koristilo bi ga se dok se i posljednja stranica ne bi zalijepila… Jeste, bilo je to odvratno doba…

izvor:njuškalo.hr
izvor:njuškalo.hr

Naravno, do pornografije se moglo doći i u videoteci, pod uvjetom da je vlasnik videoteke bolesnik spreman djetetu od dvanaest godina izdati pornić. Ipak, to je vuklo sa sobom dosta problema. Uvijek je postojala opasnost da vas netko vidi što uzimate, videoteke su uvijek bile pune, a sa druge strane, nitko vam nije garantirao da ćete u sljedeća 24 sata, nakon koliko ste film trebali vratiti, imati priliku da se nađete sami u prostoriji s video rekorderom i televizorom barem na pet minuta, sigurni da vas nitko neće ometati.

Cijeli taj proces bio je zajebana i riskantna akcija koja je na milijun mjesta mogla poći krivo. Zato su se planovi o kupnji pornografije, ali i iznajmljivanju kazeta kovali danima unaprijed. Za autora ovog članka sve je stalo kad je djelatnica videoteke glasno komentirala „najbolje da cijelu policu odneseš kući“. Srećom, uskoro se pojavio divx, a uskoro i Internet, pa je, na neki način, cijela polica iz videoteke i došla meni doma.

Ako ti je pobjegao prvi dio članka o devedesetima pročitaj ga OVDJE. Ukoliko ti se sviđa ovo što radimo, što nas ne bi nagradio jednim lajkom na našoj Facebook stranici. A lajkaj i naš drugi projekt, Uskličnik.com

 

 

Razveseli nas klikom:

0 comments