Tri gluposti koje prosječni Balkanac uvijek koristi prilikom prepričavanja priče

„Audi, vide, tace si vis vivere in pace.“ Tako kaže stara latinska izreka koja bi u prijevodu na lijepi naš jezik značila „Slušaj, gledaj, šuti, ako želiš živjeti u miru.“ Autor ovog teksta nije znao kako započeti svoj uradak, pa je, vođen takvim razmišljanjem, ubacio latinsku izreku, jer činjenica je da koristeći latinske izreke ne možeš ispasti glup, pa čak i da se kao Jandroković uporno trudiš kako bi ti to pošlo za rukom. Bez obzira na sve, u sljedećim primjerima prepričavanja (najčešće lažljivih) balkanskih priča, gore navedena izreka može svakako biti od pomoći, naravno ako je stalno imate na umu.

Dakle, donosimo Vam tri primjera dosadnih i besmislenih gluposti (možemo ih tako nazvati?) koje će prosječni Balkanac uvijek koristiti prilikom prepričavanja priče:

  1. Pogađanje godine u kojoj se radnja priče odvijala

Dakle, sa ovom besmislenom glupošću se svi redovito susrećemo, najčešće kod starijih osoba i to na samom početku prepričavanja priče, iako nije rijetka pojava i kod mlađih osoba.

Govornik najčešće započinje priču sa: „Bilo je to 1972.  godine. Ne, lažem ti, ipak 1973.“

Nakon toga redovito započne sa ostatkom priče, ali se uvijek u jednom trenutku vrati i kaže:

“Ne, ipak je bilo ’72.godine.“

Nakon što prvih deset minuta pogađa godinu u kojoj se radnja odvijala, govornik je spreman za prepričavanje ostatka priče, iako već u ovoj fazi ubije svaku volju za slušanjem kod osobe kojoj prepričava priču, ako je volja uopće postojala. Napokon kad se dobro sjeti godine, više se ne sjeća o čemu je točno pričao. Svejedno, nastavlja pričati priču. Puno se toga dogodilo 1972. Odnosno 1973. Ne, ne ipak je to bilo 1972.

RAZMIŠLJANJE SLUŠATELJA:

„Gle stari, stvarno me boli neka stvar za tvoju priču, a pogotovo za godinu u kojoj se priča dogodila. Daj kreni više sa pričom, jer što prije počneš, prije ćeš završiti, i tako mi spasiti par milijardi moždanih stanica od odumiranja. Jebala te godina u kojoj se priča dogodila, daj završi više da  idem uplatiti tiket. Konju senilni, počinje mi Bilbao“

Svejedno zapamti – „Audi, vide, tace si vis vivere in pace.“

 

  1. Objašnjavanje gdje je tko sjedio

Ako na svijetu postoji nešto što je besmislenije od Hrvatskog sabora, bezalkoholnog piva i pričanja o ekonomiju na predizbornom skupu HDZ-a, onda je to svakako objašnjavanje gdje je tko sjedio u vrijeme kad se radnja priče odvijala. Ova glupost je također vrlo česta, ipak malo se rjeđe koristi nego pogađanje godine. Pogađanje rasporeda sjedenja protagonista priče najčešće dolazi nakon što je govornik nakon deset minuta uspio pogoditi godinu u koju je priča smještena.

Priča redovito ide ovako:

„Bilo je to 1972.  godine. Ne, lažem ti, ipak 1973.

Bili smo Ivica, Franjo, Josip i ja.

Ne, ne, ipak je bilo ’72.godine, pardon. Ja sam sjedio tu gdje i sad sjetim, Ivica je sjedio tamo gdje sada sjedi Zoran, Franjo tu desno gdje sad sjedi Tomica, a pokojni Josip tu na čelu stola..“

Nakon toga priča ide dalje, ali do kraja ostane ta napetost u zraku da se nije do kraja rasčistilo tko je gdje sjedio. Iako je to potpuno nevažno za cijelu priča. Baš kao i sama priča.

RAZMIŠLJANJE SLUŠATELJA:

„Pa jebemti i Franju, i Ivicu, i Josipa, da ti jebem… Kreni više sa pričom, debilu…“

 

  1. Skretanje sa glavne teme

Budimo iskreni, ovo svi radimo. Ovu fazu ne treba posebno opisivati, govornik jednostavno, ničim izazvan, nekoliko desetaka puta skrene sa glavne teme kako bi se pola sata zadržao na opisivanju dijelova sasvim sporedne i nevažne teme.

Iako sve što govornik treba ispričati može ispričati u pet minuta, priča redovito traje više od pola sata. Razlog tome su gore opisane prve dvije faze, kao i ova treća, ali ne i manje važna faza. Jednostavno, govornik želi ispričati priču o tome kako su se 1972. godine na odmoru u Dalmaciji potukli Josip i Franjo. Ponavljam, sve što treba ispričati može se ispričati u pet minuta. Ali ne, nakon što dvadeset minuta potroši na pogađanje godine i prepričavanje rasporeda sjedenja, u fazi gdje svi pomisle da dolazi glavni dio priče redovito se skreće sa teme, tako da se priča rastegne do nepodnošljive mjere.

 

Sve to izgleda otprilike ovako:

„Bilo je to 1972.  godine. Ne, lažem ti, ipak 1973.

Bili smo Ivica, Franjo, Josip i ja.

Ne, ne, ipak je bilo ’72.godine, pardon. Ja sam sjedio tu gdje i sad sjetim, Ivica je sjedio tamo gdje sada sjedi Zoran, Franjo tu desno gdje sad sjedi Tomica, a Josip tu na čelu stola..

I tako, pričamo ti mi, ono skroz lagano, pijemo pivo, pušimo, kad digne ti se Ivica kao da nešto želi reći.

Jebote, nisam Ivicu dugo vidio, sreo sam mu brata na Zrinjevcu prije par dana, rekao je da radi u Njemačkoj, samo ne mogu se sjetiti firme…“

Tu dolazi deset minuta razmišljanja o tome u kojoj firmi Ivica radi, pa ako se ne može sjetiti zove ženu da je pita:“Ankice, ma di ono Ivica radi..?“

Kad napokon sazna gdje Ivica radi, nastavlja sa pričom.

„I tako, sjedimo ti mi, bilo je negdje početkom ljeta, ili tako nešto, u proljeće, ne znam sad točno, ali nije ni bitno.“

Bez obzira što kaže da nije bitno, redovito potroši par minuta kako bi se sjetio je li to bilo u ljeto ili proljeće..

„I digne ti se Ivica sa stolice, kaže da želi nešto reći Franji. Tada smo u vikendici imali one fine drvene stolice iz tvornice u Bjelovaru, mater im jebem i tu su tvornicu razjebali…“

I tu krene pola sata priče o privatizaciji, tranziciji, socijalizmu i kapitalizmu.

U ovoj fazi više nitko ne sluša priču, kap je odavno prelila čašu, uglavnom se visi na Facebooku i Instagramu, i potvrdno se mrda glavom kao se sluša priča.

 

RAZMIŠLJANJE SLUŠATELJA:

„Majko mila, koje dupe ima Kim Kardashian, udara se k’o da ima kasko.“

Jebaji ga legendo – „Audi, vide, tace si vis vivere in pace.“

 

Ne, ne, sad smo se sjetili. Događaj iz situacije jedan ipak je bio 1972.

Autor: Tomislav Klinac

Sviđa ti se što radimo. Slobodno nam se javi porukom na Facebooku. Naravno, uz uvjet da nas prvo lajkaš

Razveseli nas klikom:

0 comments