Mnogi ovisnici o adrenalinu skaču bungee, penju se po stijenama, pješače kroz pustinju, spuštaju se niz brze rijeke ili iskaču iz aviona. No, riječ je o običnim amaterima. Pravi profesionalci, naime, izađu iz svojih domova bez štitnika, kaciga i ostale opreme i čekaju avanturu – na autobusnim stanicama gradskih i međugradskih linija splitskog Prometa. Vožnja starijim Prometovim autobusima – koji svoju minimalističku, „shabby chic“ dekoraciju u duhu postmodernizma s primjesama vandalizma duguju između ostalog nekim vatrenim navijačima Hajduka koji inspiraciju za dekoraciju (ili demoliciju) interijera dobiju najčešće kad njihov najdraži klub pobijedi ili doživi poraz „kod kuće“ – zadovoljit će svačiju potrebu za dozom adrenalina.
„Budući da sam ovisnica o ekstremnim sportovima, svaki sam se vikend bavila brdskim biciklizmom i paraglidingom. No, onda sam otkrila Prometove autobuse. Otkad sam prvi put kročila nogom u taj žuti raj za ekstremne sportaše i vozila se tri stanice bez pristupa rukohvatu, sve se promijenilo. Otad takvo ‘surfanje na suhom’ prakticiram gotovo svaki dan“, rekla nam je jedna putnica dok je napeto iščekivala međugradsku liniju za Trogir koja je kasnila deset minuta. „Iščekivanje i nepridržavanje reda vožnje dodatni su dio čarolije“, dodala je ne skrivajući oduševljenje. „Nije uvijek sve savršeno, povremeno se dogodi da autobus bude nov i da prozori budu otvoreni, nekad čak upale i klimu“, iskreno je priznala, „ali većinom je riječ o borbi za goli život“, jedva je stigla dovršiti a onda je ozarena lica uputila pogled prema cesti. Taman kad smo je upitali zašto nosi kabanicu usred vedrog proljetnog dana, požurila je ući u bus prije nego što putnici počnu iz njega izlaziti i dobacila da autobus nekad prokišnjava i mjesecima nakon zadnje kiše izgubivši se zatim u masi.
I M.M. (32), privatni poduzetnik i zaljubljenik u zabavne parkove i vožnju „vlakom smrti“, za javni je prijevoz imao samo riječi hvale: „Dugo sam slušao o pustolovinama u gradskim autobusima, ali bio sam skeptičan pa sam na posao išao motorom. A onda, nakon što mi se prijatelju tijekom brze vožnje busom preko ležećih policajaca ukliještio živac između četvrtog i petog torakalnog kralješka, odlučio sam se i ja provozati. I mogu vam reći da sam presretan. Nekoliko sam puta iščašio rame pri naglom kočenju, a jednom su mi vrata smrvila laptop. Tad sam prodao motor, a novac čuvam za autobusne karte“.
Gradski autobusi nisu zanimljivi samo zaljubljenicima u ekstremne sportove. Arheolozi sa svih strana svijeta pohrlili su u Dalmaciju tvrdeći da su stariji modeli autobusa pravi pokretni spomenici, Mediteran kakav nikad nigdje nije bio, kako kažu. Osim toga, nekolicina entuzijasta koja istražuje abnormalne pojave napustila je iskopine piramida u Visokom i požurila u Split ne bi li otkrila pokreću li autobuse hrčci trčeći u bubnjevima pod haubom ili je riječ o parnom pogonu. Također, neki instruktori joge, neslužbeno doznajemo, preporučuju vožnju gradskim linijama svim kolegama koji bi htjeli unaprijediti svoje znanje. Naime, u pokušaju da se probiju do izlaznih vrata nisu samo stavili na kušnju svoj unutarnji mir, nego su i izmislili nekoliko novih položaja. Nekima je nakon vožnje trebalo više mjeseci da im se otvore čakre i da im se aura razbistri.
Sve u svemu, za ekstremne uvjete u gradskim autobusima pročulo se i izvan državnih granica. Navodno su na rukohvatima otkriveni dosad nepoznati mikroorganizmi koji bi se mogli naći još samo na tipkovnicama okorjelih ovisnika o internetu, a šuška se da zbog svega navedenog neke strane televizijske kuće žele snimati „Survivor“ upravo u dobro nam poznatim žutim autobusima. Ako njihova popularnost nastavi rasti, gradske vlasti trebale bi razmisliti o otvaranju ljetne linije Peristil – Marjan, a možda bi trebale zatvoriti plaže i okrenuti se isključivo novoj grani turizma – robinzonskom i sportskom turizmu u javnom gradskom prijevozu.
0 comments