Šest neobjašnjivih fenomena domaće estrade (prvi dio)

Jednako neobjašnjivo je i kako smo od cijele hrvatske estrade uspjeli izdvojiti samo šest neobjašnjivih fenomena.

Popularnost Jure Stublića

Jedna od većih enigmi, osim samog smisla i postojanja hrvatske glazbe, je popularnost ovog samoprozvanog pjevača. Iako je Hrvatska zemlja paradoksa, kako i zašto je ovaj roker (p)ostao popularan, teško je shvatiti. Dobro, u osamdesetima je postao poznat vjerojatno jer je prvi nabavio kožnu jaknu i imao rođaka koji šverca gel, ali sve nakon toga naprosto je neobjašnjivo.

A isto vrijedi i za ime njegova prvog benda: ”Šporko šalaporko i njegove žaluzine” osnovanog i, nebesima hvala, propalog u istom mjesecu 1979. godine. Nakon što su primijetili da glazbeni urednici i organizatori festivala imaju neobičnu navadu da ih pošalju u 3 p. m. i poklope slušalicu kad ih nazovu i predstave se kao članovi benda ”Šporko šalaporko i njegove žaluzine” Stublić i ekipa odlučuju da će novo ime smisliti trijezni i tako nastaje ”Film”. Nažalost, istog dogovora nisu se držali kad su pisali pjesme pa ”Film” ostaje upamćen kao jedini bend na svijetu čiji se nijedan stih u karijeri ne rimuje. Tekstovi duboki kao propovijed 92-godišnjeg fratra u Čvrljevu i kvaliteta glazbe usporediva sa župnim zborom u istom selu Juri Stubliću osigurali su mjesto u povijesti hrvatskog rokenrola i doveli ga na listu koju će 30 godina nakon početka Jurine karijere pisati ljudi čiji roditelji, nažalost, nisu bacili radio kroz prozor kad su šporko šalaporko i njegova klapa tandrkali po žaluzinama.

Ako vam tekst koji ste čitali nije smiješan da spasimo stvar navest ćemo činjenicu da se ovaj roker zapravo zove Jurislav
Ako vam tekst koji ste čitali nije smiješan da spasimo stvar navest ćemo činjenicu da se ovaj roker zapravo zove Jurislav

FUN FACT: Na novogodišnjem koncertu u Čakovcu 2012. godine Jurislav Stublić je pretučen te nikad nije održao koncert. Prema Jurinom kazivanju, problem je nastao kada je od organizatora zatražio da mu predoči uplatnice honorara i doprinosa što je ovaj odbio učiniti inzistirajući da Juru i bend isplati u gotovini. Zgrožen idejom da utaji porez državi o kojoj je napisao najljepše stihove u karijeri, Jura se usprotivio i počeo inzistirati na isplati doprinosa prije nastupa. Logično, nakon Jurine opaske o nužnosti plaćanja poreza organizator ga više puta udara šakom u glavu i nekoliko sati zaključava u malenu sobu iz koje Jura naposljetku bježi te se u bolnici podliježe alko testu koji je bio negativan. Ovo pišemo čisto da ne zaboravimo spomenuti ovu priču kad budemo pisali članak ”10 najbesramnijih laži u hrvatskoj povijesti”.

Upornost Željka Bebeka i Dade Topića

Kao ja kad ispred nepoznatih djevojaka izvalim jednu dobru foru i natjeram ih na smijeh, pa onda u sljedećih pet minuta s pet loših u potpunosti ukenjam sve što sam naporno gradio, tako i Željko Bebek godinama obitava duž i poprijeko estrade na račun davno potrošene slave koju je, ruku na srce, zaista nekada imao. Tako je, tamo u osamdesetima, Željko žario i palio Balkanskim poluotokom raskopčavajući bijelu dugmad s bluza pionirki svom fizičkom izgledu usprkos. Ovo je također neobjašnjiv fenomen hrvatske estrade, ali to nije tema ove priče. Željko Bebek bio je na vrhuncu slave kad je zbog razmirica s Bregom morao napustiti grupu koja se kasnije raspala na više dijelova od države u kojoj je djelovala. I dok je većina članova benda shvatila da je gotovo, Željko je iz nekog razloga nastavio pjevati. Koliko uspješno neka posvjedoče naslovi njegovih post-dugme megahitova: ”Sinoć sam pola kafane popio”, ”Dabogda te voda odnijela” i ”Kučko nevjerna” nemjerljive poetske vrijednosti.

Istini za volju, Dadina upornost može se donekle opravdati činjenicom da osobu ovakve vanjštine ionako nitko ne bi zaposlio
Istini za volju, Dadina upornost može se donekle opravdati činjenicom da osobu ovakve vanjštine ionako nitko ne bi zaposlio

I dok se upornost Željka Bebeka može donekle pravdati činjenicom što je čovjek nekada uistinu bio najpopularniji pjevač u državi, isto se nikako ne može reći i za drugog ocvalog rokera koji ne zna reći dosta – Dadu Topića. Priča o Dadi Topiću počinje davne 1949. godine. Drugi svjetski rat netom je završen, Hitler, jedan od najvećih zločinaca u povijesti ljudskog roda, nalazi se nekoliko metara ispod zemlje, i što čovjeku preostaje nego da tek rođenog sina nazove ADOLF. Upravo je to učinio Topićev otac i onda se kasnije čudom čudio što mu je sin u srednjoj školi osnovao rock sastav koji se zvao ”Đavolji eliksiri”.

Povezivanje s čovjekom koji je osobno odgovoran za smrt par milijuna ljudi mladom Topiću ipak nekako nije odgovaralo pa uzima umjetničko ime Dado, a maštovitost izražena odabirom ovog imena osjetit će se i u njegovoj glazbenoj karijeri. Od početka sedamdesetih do kraja devedesetih od Dadine karijere istaknut ćemo ništa, a kad se već mislilo da ne može niže 2007. godine s grupom Dragonfly nastupa na Eurosongu. Koliko god nisko to bilo, par mjeseci kasnije novo dno dotiče legendarnim intervjuem za Red Carpet u kojem jecajući prepričava kako ga je pretukla rodbina, a u istoj toj 2007. godini na naslovnice je uspio doći zbog optužbi da nikad nije vratio posuđenu miješalicu za beton. Prema nekim pričama u 2009. godini njegov život dosegnuo je toliko nisku točku da je vidio Luku Nižetića.

Obraz Doris Dragović

Imate državu, ali fali vam pravih domoljuba da je opjevaju? Nema problema, Doris će jednakim žarom voljeti i opjevati svaku državu u koju je stavite.  Legenda kaže da Doris i dan danas prije nastupa za svaki slučaj pita je li se od njenog posljednjeg nastupa promijenila koja država, što ustvari i nije toliko ludo pošto su joj nastupi rjeđi od cigankine menstruacije.

Velika Hrvatica Doris osamdesetih je tako derala glasnice pjevajući poznate stihove:

”Dočekati navikli smo davno
prijatelja, a i mrskog vraga
mi živimo i ginemo slavno
sve za tebe zemljo moja draga”

I da je ostalo na tome, sve bi bilo ok. Istu pjesmu izvodila bi i danas zaklinjući se da je tih godina zapravo pjevala o svojoj voljenoj Hrvatskoj. No, kratak dio pjesme poznat i kao refren koji glasi:

”Hej, Jugosloveni
nek’ se čuje glas
mi smo slični stijeni
jer bratstvo spaja nas”

ipak joj je donekle poremetio planove. ”Hej, Jugosloveni” se u devedesetima naglo pretvorilo u ”dajem ti srce zemljo moja, Bog neka čuva moju Hrvatsku” i ”ovdje se umire sa Zdravo Marija”. Pomnijim pogledom utrenirano oko moglo bi primijetiti određeni zaokret u izričaju nastao u ovih nekoliko godina. Ako ima tog Boga o kojem Doris pjeva, za naših života omogućit će nam da nas barem na dvije godine pokori neka ozbiljna država pa da se 2024. na Splitskom festivalu zaori:

”Ovo je naša krv u pepelu i vinu
Indijance ubismo, sad gledam to u kinu
Ovo je naša krv, neka živi ona
Na jugu od Meksika pa sve do Grand Canyona”

 

Drugi dio pročitajte OVDJE!

Razveseli nas klikom:

0 comments