Ne razumijem ove stihove, mora da su duboki!
Šesnaestogodišnjaci, salonski ljevičari, kauč revolucionari i pseudo intelektualci pri svom glazbenom ukusu oduvijek su se vodili samo jednom mišlju – ne razumijem o čemu ovaj pjeva, obožavam ga! Jedan od glazbenika čiji su se stihovi uvijek secirali s posebnom pažnjom je Gibonni. Njega se dugi niz godina optuživalo za besmislene, pretenciozne i pseudoumjetničke stihove. ”Pčela u žlici čaja” postala je tako sinonim za preseratorsko stihoklepanje, iako su, istini za volju, kritike na Gibonnijev račun često bile i neopravdane. Da je kojim slučajem zbog kritika odustao od karijere, svijet bi možda ostao zakinut za pjesničku interpretaciju onog osjećaja kad šećući obalom mjesec dobije okus hostije, a cesta miris izgubljenog svijeta.
Ovi stihovi tim su čudniji kad se sjetimo Gibonnijevih početaka u Osmom putniku kad je napinjao vratne žile pjevajući:
”Ne varaj me prebit ću te, lutko moja takav sam ti ja”.
Kad se ovo pretvorilo u:
”divno je kad žena ima petlju da te uzme k sebi onda kad si slab” sam Bog zna, ali čini nam se da je Giboniju ne nedostaje ove divnoće u posljednje vrijeme.
No, na petom mjestu naše liste ne nalazi se Gibonni nego njegova riječka verzija. Damir Urban. Za one koji ne znaju, priča o Urbanu počinje 1972. godine. Kad je njemačkim kapetanima podmornica dozlogrdilo što im britanski kriptolozi konstantno dešifriraju poruke iz čiste zlobe počeli su im slati Urbanove pjesme.
Tridesetosatna smjena na dnu oceana naprosto je jedino objašnjenje da zdrav čovjek sjedne za stol i osjeti potrebu da napiše: ”Pogledom pratim let dvije muhe, igraju se”.
A ovo je jedan od Urbanovih rijetko nedvosmislenih stihova. Kao što se pokazalo u slučaju ekonomije, politike i teorije evolucije, ono što ne razumiju Hrvati su skloni tumačiti na milijun različitih načina. Tako Urbanova ”mala truba” po potrebi postaje marihuana, žena, vrijeme, studen, osama, sunce, požar, manje-više bilo što na svijetu osim male trube. To bi bilo glupo.
Rat? Kakav rat?
Kao što nas se svakih 18 minuta putem medija podsjeća, Hrvatska je u devedesetima ratovala protiv svojih istočnih susjeda. Danas, više od 20 godina nakon rata, on je i dalje najdominantnija tema u hrvatskom javnom diskursu. Svugdje, izuzev glazbe.
Dakle, 5 godina smo ratovali i sljedećih 20 godina praktički pričali isključivo o tome. Kako je, u ime svega lijepog i dobrog, moguće da je u glazbenom smislu najbolje što smo od rata dobili – Thompson. I Škoro. I Mate Bulić.
Pred pad Vukovara Proliver pjeva o Cesarici, Gibonni nakon Škabrnje nariče ”Lipa moja”, a Tony Cetinski zabrinutost zbog situacije u Srebrenici izražava pjevanjem pjesme ”Hej dee jay”, inače jedine koju je Boris Novković napisao, a ne ukrao.
Ne kažemo da pjesama o ratu nije bilo, ne kažemo da nije bilo odličnih pjesama o ratu, ali vjerojatno ne postoji zemlja u kojoj su od rata u glazbenom smislu u kolektivnom sjećanju ostale samo budnice. Dok su pjesnike u drugim zemljama ratna događanja inspirirala na najljepše stihove o ljudskim patnjama, tragičnim sudbinama i bezumlju nasilja, vrhunac našeg glazbenog opusa iz vremena rata svodi se na ”goni bandu preko izvora”. Sad je pravo vrijeme da požurite u komentarima prokazati svima koliki smo jugoslaveni.
Tko gura Marka Tolju
Najnovija enigma hrvatske glazbene scene svakako je pojava mladog lava Marka Tolje. Ovaj kastrirani dječak nesumnjivo ima dobar glas, ali kad je to talent bio ikakav preduvjet za uspjeh u Hrvatskoj.
Toljaziranje ili teroriziranje Toljom počelo je praktički kad i karijera riječkog slavuja. Kako i spada, svojim fanovima predstavio se na natjecanju koju samo ”dečki” i gledaju – Dori. Te 2007. odmah je platio finale ovog natjecanja, dok godinu kasnije već osvaja i prvog Porina. Dok se drugi mladići njegovih godina zabavljaju pod šankovima, Marko žari i pali trećim natjecanjem kojeg samo ”oni koji igraju za drugi tim” gledaju – ”Zvijezde pjevaju”, dok par godina kasnije logičnim slijedom događaja osvaja uistinu pedersku verziju prethodnog showa – ”Ples sa zvijezdama”. I, šlag(ay) na kraj, prije par godina dobiva i vlastiti TV show koji je propao brže od njegovog imidža zavodnika.
Tko ga gura Marku Tolji karijeru, vjerojatno će ostati vječna enigma, a isto vrijedi i za logiku kojom smo izabrali ovih šest neobjašnjivih fenomena.
Honorable mentions ili Fenomeni kojih smo se sjetili nakon što smo objavili prvi članak s naslovom ŠEST neobjašnjivih fenomena domaće estrade:
Kad se točno Indira iz Colonije od dječaka pretvorila u ženu, gdje je nestala Ivana Brkić, tko kupuje tekstove Antonije Šole, druga pjesma Danijela Popovića, koliko je pjesama ukrao Boris Novković, zašto se prodaju Jacqeusovi CD-ovi, kako je moguće da su se Tina & Nikša objavili ”The best of” album, odakle fama oko Toše Proeskog i, naravno, od čega žive članovi benda čije ime najbolje opisuje njihove pjesme – Opća opasnost.
0 comments