O nekim stvarima je ok pričati, ali u nekim smo toliko pretjerali da, ne da je dosadno, nego je zamorno, besmisleno i potpuno krivo. Ovo su neke od tih stvari.
3. Naricati nad izumrlim vrstama
– Jadno malo mladunče sumatranskog tigra, himalajske pande i sredozemne medvjedice. Kakvi smo mi to ljudi, ne možemo dopustiti da izumru – po svojoj prilici u ovom (i svakom sljedećem) trenutku izgovara se na Filozofskim fakultetima diljem svijeta gdje dokona studendarija nariče nad sudbinama (uglavnom slatkih) životinja. Nesvjesni da je, dok su izgovorili ova tri imena, s lica Zemlje isparilo na desetke tisuća kukaca, riba, rakova, paučnjaka, mekušaca i drugih živih bića, a da nitko nije ni primijetio prosto iz razloga jer su te životinje, ako ne mejnstrim ružne, a onda bar nedovoljno slatke.
Izumiranje raznih biljnih i životinjskih vrsta valjda je najnormalnija i najučestalija stvar na svijetu. Toliko učestala da znanstvenici procijenjuju kako je 99,9% živih bića koji su kroz povijest hodali Zemljom – izumrlo.
Devedeset i devet zarez devet posto svega što je ikad postojalo je mrtvo, ali ostanemo li bez bengalskog tigra, jasno, tek onda možemo govoriti o pravoj tragediji.
Zamislimo samo na trenutak lavinu novinskih naslova i komentara koji bi uslijedili da kojim slučajem danas stvarno izumre neka (slatka, lijepa ili umiljata) životinja u kojima bi se pokvareni i zločesti ljudski rod optuživao za uništenje i generalnu nebrigu prema prirodi. Da, svijet bi bio mnogo ljepše mjesto da ne postoji evolucija i da životinje ne izumiru.
Srce nam zatitra kad samo zamislimo prekrasne scene malene djece koju na putu do škole toljagom otima neandertalac ili kandžama pročačka ptica dinosaur, a o predivnim mjesecima kupanja u Jadranu među ajkulama strašnijim od onih u bankarskim sektorima za naplatu dugovanja da ne govorimo. Da, da bar nema izumiranja, svijet bi bio jedno prekrasno mjesto.
Stotine milijuna godina životinje izumiru, dok ovo čitate životinje izumiru, to se zove evolucija, pomirimo se s tim. Naravno, osim u rijetkim slučajevima kad Zemlju zauvijek napusti životinja toliko dobrog imena da objektivno svatko tko ima srce mora biti tužan. Drži se, African Wild Ass, uz tebe smo.
2. Moralizirati nad glazbenim ukusom mladih
– Oj, oj, oj, slatko moje dete, jao, jao, jao, slatka moja ljubavi – ne, niste um zagadili najnovijim hitom Šake Polumente već bezvremenskim klasikom Guns N’ Rosesa “Sweet Child O’ Mine” koji, kao većina drugih rock klasika, kad se prevede na srpski zvuči gore od kvartalnih prognoza Svjetske banke za Hrvatsku. Glupi tekstovi, vjerovali ili ne, nisu ekskluzivno pravo balkanskih lakonotaša već postoje od kad je svijeta i čovjeka. Dapače, dobar dio mentalnih psihodeličnih preseransa Doorsa, Paula McCartneya, Van Halena, Johna Lennona, Pink Floyda, AC/DC-a, Scorpionsa i domaćih nada poput Azre, Jure Stublića te ostalih novovalovaca lirski nisu ništa vrjedniji od onoga što Vjekoslava Huljić (pretpostavljamo) izgovori poslije opće anestezije, a njen muž uglazbi i napravi hit. Naravno, za razliku od Šake i Vjekoslave, svi gore navedeni imaju i genijalnih uradaka, što opet ne opravdava Paula McCartneyja koji jednog dana odluči da je tekst: “La-la-la-la-la, dražesna Linda, s dražesnim cvijetićem u kosi” spreman za studio.
– Ah ta današnja djeca, samo cajke slušaju. Gdje su dobra stara vremena kad smo rokali po Kulušiću – bla, bla, bla, teško da će ijedan roditelj koji drži do sebe propustiti educirati mlađariju o lošem glazbenom ukusu koji im zatupljuje mozak, truje čakre i sasvim sigurno će dovesti do raspada svijeta. Baš kao što su na početku desetih godina 20. stoljeća 50-godišnjaci nasmrt mlatili djecu koja su slušala nekakav smrdljivi jazz, dvadesetih i tridesetih uplaćivali mise jer mladost noćari čak do iza prvog Dnevnika plešući na swing i bebop, a o samoj Sotoni koja se pedesetih manifestirala u obliku raskalašenog rock’n’rolla da i ne govorimo.
Mladi danas slušaju cajke, jebiga. Nije da Vatra i Mejaši pune dvorane pa da se stvarno moramo zamisliti gdje svijet ide.
1. Kukati kako je prije bilo bolje
Nikad u povijesti ljudskog roda, zemaljske kugle i cjelokupnog svemira nikome nije bilo bolje nego nama. Čak i da sutra nekakav zli virus sve torrente na svijetu zamijeni epizodom Škoro showa, sve portale naslovima s Tinolovka-news, a svu glazbu rep-solažom Shomyja i Vukija, opet bi nam bilo bolje nego bilo kojoj generaciji prije.
Statistički gledano, siromaštva i gladi nikad nije bilo manje, vjerskog ekstremizma također, nikad nismo živjeli dulje, nikad nismo bolje jeli, bili zdraviji, imali više posla, živjeli u ljepšim kućama, imali snažnije aute i veću pomoć tehnologije u svakodnevnom životu.
Ali, naravno, sve je to ništa prema tome kako je prije bilo. Jer što može jedan fini Renault srednje klase sa stražnjom kamerom kraj rasklapanog fiće kojem kacavida (šarafciger) pridržava prozor i što ti vrijedi fini posao u uredu naspram svakodnevnog rukovanja radioaktivnim azbestom u tvornici čiji su dimnjaci zemlju zatrovali više od Karamarkovih govora.
Prema nedavnom istraživanju portala Mojevrijeme.hr, a slično sugeriraju i Pulsova istraživanja, većina građana starijih od 45 godina smatra kako je prije bilo bolje. Da smo isto istraživanje imali prije 45 godina, rezultati bi opet bili isti. Zapravo, prvi poznati dokument u kojem se spominje famozna teza kako je prije bilo bolje nastao je nedavno, prije kojih 4,000 godina i danas ga znamo kao Hamurabijev zakonik.
I tada se netko, razbijajući palčeve dok kleše slova u kamen, sjetio liberalnoj omladini koja eksperimentira sa sotonskim papirusom spomenuti da je prije sve bilo bolje. Prema logici stvari, ako svaka generacija uporno govori kako je prije bilo bolje i kako su prije mladi poštivali starije, a to svaka generacija govori, doći ćemo do najsavršenije generacije u povijesti – obraslih polumajmuna koji su mlatili životinje i žene, radovali se vatri i guzicu brisali rukom s kojom su nakon toga jeli. Dakle, manje-više doći ćemo do nekih dijelova Dalmatinske zagore i Šumadije.
Zapravo, da kojim slučajem imamo vremenski stroj i damo mašti na volju, nema nikakve sumnje da bi nas istraživanje o tome kad je bilo najbolje dovelo do kakve amebe koja svom nevaljalom potomku značajno objašnjava:
– E, sinko moj, pogledaj kako se ova sramotna mladost množi, a šta nam je falilo dok smo bili jednostanični.
0 comments