Kompjuterske igre iz devedesetih ili vrijeme kad se igralo srcem, a ne prstima (treći dio)

U završnom dijelu serijala donosimo novih pet igara. Naravno, bilo je tu još značajnih imena koja namjerno nismo naveli, čisto iz razloga da imate što prigovarati u komentarima.

Doom 2

Drugi dio Dooma, nakon čijeg smo izlaska tek zapravo shvatili da postoji  i prvi dio, bio je igra koja je mnogim budućim gamerima, odnosno nerdovima, kako nas voli zvati ostatak svijeta, značio uvod u svijet videoigara. Godina je 1994., pametne svjetske njuške razbijaju glavu kako najefikasnije Bosnu teleportirati na neki drugi planet, u dalekoj Kanadi svoje prvo kreveljenje koje para uši čini upravo rođeni Justin Bieber. Na drugom kraju svijeta, u Italiji, Roberto Baggio puni olimpijske bazene suzama zbog promašenog penala u finalu svjetskog prvenstva, a ostatak svijeta još uvijek ne može oplakati smrt Ayrtona Senne. Mi Hrvati, premladi da ratujemo ili sređujemo sebi lažnu invalidninu, vrijeme kratimo Paninijevim sličicama USA 94 (čitaj USA) nesvjesni da će za samo desetak godina doći vrijeme kada će paket sličica biti skuplji od cijene tvornica koje su u to doba poput Paninijevih sličica skupljali veliki Hrvati. Niti da tih istih tvornica neće više biti.

Krajem iste te 1994. u svoj svjetski pohod kreće legendarna Doom dvojka, igra koja će u potpunosti promijeniti sve što smo do tada znali o video igrama. A nismo znali ništa. Pa iako je i ranije postojalo igara koje su nas osvajale, tek će otprilike od 1995. godine kompjuteri postajati više potreba nego luksuz. Prva igra s kojom će se susretati djeca tih (ne)sretnika koji su naivno mislili da će kompjuter njihovu sinu pomoći da lakše ući i napreduje, bit će upravo Doom 2.

Priča u dvojci, evo još jedne novine tog doba, pratila je priču u jedinici gdje ste se na Marsu borili protiv demona. Sada se vraćate na Zemlju gdje, jebiga, tako je to, shvaćate da su ti isti demoni opsjeli vaš planet koji izgleda kao i hrvatsko gospodarstvo nakon 24 godine HDZ-a i SDP-a, dakle potpuno razvaljeno. S tim da demoni iz pakla ipak nemaju toliko korupcijskih afera.

U svakom slučaju, sudbina svijeta pada na tvoja leđa, a tvoj najveći prijatelj u borbi protiv demona, loše grafike i roditelja kojima je zadaća iz matematike važnija stvar od sudbine svijeta, bila je nevjerojatna igrivost koja je krasila ovaj klasik. Maštoviti protivnici, mnoštvo oružja i velike mape – Doom 2 definitivno je ucrtao put kojim će se industrija FPS-a kretati u sljedećih desetak godina.

 

Prehistorik 2

Ako ste bili onaj tip djeteta koji je glumio da mu je Doom 2 bezveze, a zapravo tako skrivali da ga ne igrate jer vam je bio strašan, Prehistorik 2 bio je idealna zamjena. Radnja igre događala se u prethistorijskom vremenu, a vi ste bili junak s palicom kojemu je zločesti HČSP-ovac ukrao stavove i poglede na svijet i počeo ih širiti po Hrvatskoj 21. stoljeća… Dobro, zajebajemo se, nije ovo bila radnja, ali bili ste u ulozi simpatičnog pračovjeka koji, umjesto žene i pedera, mlati okolo kamenje, drva i medvjede iz kojih ispadaju hrana i dijamanti. Koja je točno bila radnja, ubijte me, ne sjećam se. Ustvari, uvjeren sam da neke radnje nije ni bilo. Vi ste, poput glasača HDZ-a na dan izbora, samo pičili bezglavo naprijed, bez ikakvog znanja, smisla ili ideje što zapravo radite.

Dakle, igra je, shvatili ste, bila glupa. Ali, osim toga, bila je bolesno igriva i zabavna. Cilj je bio prolaziti nivoe, koji su bili prilično različiti jedan od drugog. Od kamenjara, preko drveća, pa do ledom okovanih planina, vi ste prelazili nivoe u nadi da ćete doći do kraja. Nakon čega bi redovito igru počinjali ispočetka. Nedavno sam, naravno, za vrijeme ispitnih rokova, skinuo i instalirao ovu igru zaprepastivši sebe kako još uvijek znam sve tajne prolaze na, više manje, svakom nivou. Da, ja sam onaj tip sa početka priče kojemu je Doom 2 bio „bezvezan“…

Heroes of might and magic serijal

Dok su s jedne strane Age of empires, Starcraft, Warcraft i Red alert postavljali temelje real time strategiji, HOMM serijal predstavio je vrstu igre za one najpametnije – turn ‘n’ based strategiju. Bila je to igra koju je uvijek igrao neki stariji susjed, štreber i odlikaš koji je svoje pametovanje volio iskazivati čak i na video igrama. Jer, kako objasniti dječaku od nekih devet, deset godina da će netko, pored ubojito zabavnog Dooma, Prehistorika ili Sensible soccera igrati igru koja izgleda kao malo manje dosadna verzija šaha… Sve dok, jebiga, jednog dana nisam odlučio vidjeti što je to… Naravno, sad ide onaj klišej – „a ostalo je povijest“, HOMM je u međuvremenu postao jedan od najboljih serijala svih vremena. Istina, HOMM bila je gledljiva poput RTL-a plus, ali, za razliku od spomenutog programa, bila je zabavna jednom kad bi se navukao. Ali, da, HOMM je i danas ostala igra samo za određene. Taktički potkovana, pametna i zajebana, nikada nije bila za šire mase. Ako je voliš, znaš o čemu pričamo, a ako ne, uvijek imaš Flappy bird da se zabaviš.

Need for Speed III: Hot Pursuit

Završiti ovaj serijal bez jednog predstavnika Need for speed serijala bilo bi nevjerojatno kao da Kostelić za lošu vožnju ne okrivi barem desetak ozljeda i loše pripreme. Iako Need for speed jaše još od 1995. godine, posebno treba istaknuti treći nastavak koji je izašao 1998. godine. Kao što samo ime govori, u igri se običan smrtnik mogao ponašati kao što se u stvarnome životu ponašaju sinovi tajkuna. Osim što u igri ipak nije bilo nevinih žrtava da ih pregaziš. Ipak, u trećem dijelu su tom divljaluku odlučili stati na kraj, pa je cijeli nastavak bio posebno podređen policiji koja vas je ganjala i postavljala prepreke, a da se više niste mogli ponašati kao sin hrvatskog tajkuna, ili sami tajkun, bila je nemogućnost isplate mita. Naravno, osim samog bijega policiji, trebalo je postaviti što bolje vrijeme te na taj način otvarati nove staze i automobile. Najveći problem ove igre, kao i kod većine drugih igara tog doba, bio je prestati ju igrati i krenuti učiti dosadnu matematiku. Kao da od te matematike sad imam neke koristi.

 

Unreal Tournament

Tko je igrao Unreal Tournament, a igrali su ga mnogi, sve će shvatiti ako napišemo jednu riječ i jedan broj – Deck 16. Ne, nije riječ o nikakvoj skraćenici za neki pasus iz Biblije u kojem se kaže da će u paklu gorjeti svi oni koji nedjeljom ne bi išli na misu jer su subotom, na očaj jadnih roditelja, do pet ujutro udarali po tipkovnici i mišu. Deck 16 oznaka je za jednu od najboljih mapa u povijesti video igara. Unreal tournament bila je prva prava ultimativna i praktički savršena mrežna igra. Da, imao je neki single player mode, ali taj mode je postojao samo pro forma. Nešto kao kad Ruža Tomašić osudi ustaštvo. Eto, baš toliko fejk i neiskren. Čar ove igre bila je u multiplayeru, a ako nisi imao prijatelje s kompjuterima ili nevjerojatno brzu ISDN brzinu interneta, tu su bili botovi koji su ti prijatelje glumili i bez da im plaćaš pića.

Mnoštvo mapa, mnoštvo funkcionalnih oružja i mnoštvo modova – ova igra, izdana na samom kraju 1999. godine, na veličanstven je način uobličila cijeli onaj napredak u pucačinama koji je počeo sa, tada već legendarnim, Wolfensteinom. Nije da kasnije nije bilo odličnih igara. Medal of Honor sa svojom legendarnom misijom o iskrcavanju u Normandiji već će nas početkom dvijetisućitih oboriti s nogu. O jednom Max Payneu ne moramo ni pričati, a onda je stigao i prvi COD… Ipak, s vremenom će igre postati sve kompliciranije i komercijalnije. Je li zato što smo lagano odrastali, ili nismo imali novca za kupovati grafičke kartice dvaput tjedno, ali igre su lagano zamijenjivale druge stvari…

Vraćam se na početak… Nije da hejtam nove igre. Upravo peglam PES, GTA 5 i neki od brojnih COD-ova. I nije da ne uživam igrajući. Samo, jebiga, nikad COD neće biti Wolfenstein.

Razveseli nas klikom:

0 comments