„O ukusima se ne raspravlja“ – kažu oni koji se žele opravdati što slušaju Magazin i misle da je Lud, Zbunjen, Normalan strašno duhovita serija. E pa, dragi moji, o ukusima se itekako raspravlja i to, svjesno ili nesvjesno, radimo svaki dan. Netko voli vaniliju, netko čokoladu, jedni ustaše, drugi partizane pa opet smo spremni odvojiti popriličnu količinu vremena braneći svoje, najčešće pogrešne, stavove. Ništa drukčije nije ni s filmovima, mada postoje neki generalni konsenzusi.
Na primjer, svi (ili velika većina) se slažu da je prvi film iz trilogije Kum remek djelo, da je Anthony Hopkins jedna od najvećih filmskih faca i da Jennifer Aniston pod hitno treba prestati glumiti. Također, izleti pjevača u glumačke vode u pravilu ne završe dobro, a Maji Šuput netko pod hitno treba reći da nema više 19 godina i one slike što svaki dan šalje portalima uopće nisu sexy. Ok, ovo zadnje nema veze s filmovima, samo je netko morao reći.
A sad o filmovima. Cilj ove liste je pozabaviti se baš onim uvriježenim konsenzusima bilo kod kritike ili publike te dati novi pogled na neke filmove koje većina ljudi smatra vrhunskim ostvarenjima. Treba napomenuti i to da ovo nije zamišljeno kao pljuvanje po ovim filmovima nego samo kao drukčija perspektiva nečega što većina smatra neupitnom kvalitetom i zato nisu uključeni Transformeri ili Twighlight koji su zaradili brdo love, ali se svi sa više od tri zdrave moždane stanice slažu da se radi o teškom smeću. Filmovi nisu rangirani po nekom ključu već su poredani potpuno proizvoljno, bez ikakvog, smisla, reda i redosljeda (nešto ‘ko Plan 21).
- Life of Pi
Priča o epskom putovanju mladog Indijca nazvanog po matematičkoj konstanti odmah je pobrala hvalospjeve kritičara, a film je osvojio i četiri Oskara i bio nominiran u još nekoliko kategorija. Film kombinira, tj. pokušava kombinirati elemente postolovine, drame i fantastike i to mu je ujedno i glavna zamjerka, ali na trenutke zbrkanu i monotonu radnju izvlači efektan kraj i valjda je to ono što je ostavilo najjači dojam na kritiku. Možda i najmanje loš od svih filmova na listi, ali zaslužuje li baš sve te silne oskare? Ja mislim da ne.
- The Avengers
Posljednjih godina u modi je nemilosrdno iskorištavanje svakog, pa i najbezveznijeg stripovskog superjunaka, a Avengersi su to podigli na jednu novu razinu. Film je očito imao vrhunski PR, bobastično je najavljivan dugo prije premijere što je rezultiralo velikim uspjehom na kino blagajnama, ali i kod kritičara. Istina je da sve to skupa vizualno izgleda besprijekorno, Robert Downey Junior je svoj posao odradio standardno dobro, ali to je otprilike sve što ovaj film ima za ponuditi jer cijela priča je „tanka“, dijalozi isforsirani, a ona zadnja odlučujuća bitka je hrpa nabacanog CGI smeća koja neodoljivo podsjeća na Michael Bay preseravanja i normalnog čovjeka umori za deset minuta.
- Inception
Ako želite ispasti pametni i zanimljivi kad se priča o filmovima, samo recite da vam je Inception najdraži film i gledajte kako ostali zadivljeno klimaju glavama i pitaju se isto pitanje: o čemu se tamo jebo te radi?!? E pa radi se o tome da je inače genijalni redatelj Christopher Nolan skupio grupu solidnih glumaca (i onu neku žensku) i uz veliku pomoć CGI tehnologije stvorio nekakvu čudnu kopiju Matrixa u kojem se sve vrti oko snova, samo što nitko ne sanja da leti, kara Monicu Belluci ili jede miješano meso s roštilja ili što već normalni ljudi sanjaju. Glavna riječ koju ljudi koriste opisujući ovaj film je „kompleksan“, što i jest ako se pod tim misli zbrkan ili pretenciozan.
- Pirates of the Caribbean (cijela franšiza)
Prvi iz serijala o poznatom kapetanu Jacku Sparrowu i nije bio toliko loš, ali onda je redatelj Gore Verbinski nanjušio lovu i napravio još tri užasna nastavka. Ustvari, zadnji nastavak, u nas preveden kao Nepoznate plime nije režirao on nego neki drugi tip i vjerojatno je zato još mrvicu lošiji. Ovim filmovima se nije dogodilo ništa što već nije viđeno u filmskoj industriji, od Matrixa do Indiana Jones serijala, a radi se o tome da neki redatelj snimi dobar ili solidan film, a onda postane gladan love i snimi još tri ili četiri nastavka koji su toliko loši da svima zgade i onaj prvi. Ipak, inteligenciju široke publike očito nisu precijenili jer su svi ti filmovi redovito u vrhu što se zarade tiče.
- The English patient
(Ne)službeno film koji je osvojio najviše Oskara koje nije zaslužio, tj. svih devet. Radnja prati dvoje zaljubljenih ljudi u vihoru Drugog svjetskog rata i traje nevjerojatnih sto šezdeset minuta od kojih je svaka toliko dosadna da imate osjećaj da traje bar duplo duže. E da, imaju engleski akcent pa valjda samo to vrijedi jedno tri Oskara. Film je jednom riječju dosadan, dvije, nije zaslužio sve te silne Oskare i trebalo bi davati nekakvu nagradu onima koji bar jednom u tih tri sata nisu zaspali ili poželjeli prebaciti program na nešto zanimljivije, tipa sjednica Sabora ili skijaško trčanje.
- Titanic
Da se odmah razumijemo, Titanic nije loš film, ali jedanaest Oskara i silne milijarde dolara zarade? E toliko dobar sigurno nije. Ustvari, Titac je među filmovima što i Artem Milevsky među nogometašima. Dakle, živi na staroj slavi, ubire ogromnu lovu, fizički je spreman ko Jacques Houdek i svaku je večer pijan. Film traje više od tri sata, od kojih je bar polovica čisto gubljenje vremena u kojem čekamo da brod zdimi u onu santu leda pa da zanimljivi dio počne. Kraj filma je priča za sebe, jer kad cijelo kvazi romantično sranje u kojem Kate Winslet obećaje DiCapriu da ga neće pustiti (a ipak ga pusti) završi, normalan čovjek misli: Rose, ležiš na improviziranom splavu dimenzija tri puta pet metara. Mrdni malo guzicu i pusti čovjeka da se popne!
- Mad Max: Fury road
Trideset godina nakon što je snimio treći nastavak legendarnog Mad Maxa, redatelju Georgeu Milleru skresali su penziju za dvadeset posto te je odlučio snimiti i četvrti dio. Kažu da je i ovoga puta glavnu ulogu htio dati neponovljivom Melu Gibsonu, ali pošto je ovaj opet na odvikavanju od alkohola, ulogu je dobio Tom Hardy. Njegovu je izvedbu pak teško ocjeniti jer je u čitavom filmu govorio manje nego Kerum u Saboru, a prvih pola sata filma provede vezan sa nekakvom željezarijom preko lica. Što se samog filma tiče, vizualno on izgleda spektakularno, scene borbe su atraktivne, ali dati ocjenu 8,5 na Imdb-u i 98 % na Rotten Tomatoes filmu koji je cijeli u biti vožnja od točke A do točke B i onda vraćanje na početak je previše, koliko god moćno to izgledalo.
- American sniper
Za ovaj film bi trebalo smisliti novu kategoriju i nazvati je na primjer „patriot porn“. Jer to ovaj film ustvari i jest; američka domoljubna propaganda upakirana u hollywoodski blockbuster. Redatelj Clint Eastwood očito ima dobar osjećaj za tajming i dao je Amerikancima baš ono što su željeli, psihopatskog ubojicu pretvorio je u super-heroja koji tamani zločeste Musliće tajkunov sin pješake, a u slobodno vrijeme gleda sliku voljene žene koja ga čeka miljama daleko. Na ovom se mjestu lagano mogao naći i Lone survivor, još jedno bijedno američko opravdanje za rat, ali American sniper je digao više prašine o pobrao više novaca i samo zato je tu.
- The King’s speech
Valjda ima nešto u tom britanskom naglasku kad je još jedan sasvim prosječan film osvojio sve te nagrade i pobrao tako dobre kritike. Colin Firth kao mucavi kralj George VI stvarno briljira i zaslužuje sve pohvale koje je dobio, ali film je predvidljiv do bola. Imamo razmaženog britanskog aristokrata koji ima problema s mucanjem, njegova obitelj su tipični britanski šupci, a njegov terapeut brižan i strpljiv tip koji će mu, naravno, pomoći da prevlada govornu manu i napokon održi vražji govor koji bi trebao biti nešto spektakularno (jer tako se film zove), ali eto – nije. I da, nekome je još palo na pamet u cijelu priču ubaciti i Winstona Churchilla, valjda da bi bilo malo zanimljivije. Samo što nije bilo.
- The Hobbit (sva tri nastavka)
Peter Jackson stvorio je Gospodara prstenova, jednu od najboljih filmski trilogija svih vremena i onda je jednog dana odlučio pljunuti na sve to i snimio Hobbita. I to ne jedan, nego tri nastavka. Tri nastavka, ukupno više od šest sati filma pretrpanih CGI-jem, glumačkim pokušajima da budu zabavni i duhoviti, i patuljcima koji izgledaju ko Šešeljevi radikali. Mnogo toga ne štima u vezi ovih filmova, a možda najviše činjenica da su redatelj i producenti iz jedne male, ustvari dječje knjige pokušali i na žalost uspjeli izvući tri filmska nastavka. Hobbit se, to je jasno od početka, šlepa na račun slave svog „starijeg brata“, Gospodara prstenova i čovjek bi pomislio da će ovo bezočno eksploatiranje naići na opću osudu LOTR fanova, ali vojska obožavatelja koju je Hobbit stekao još jednom svjedoči najvećoj istini koju su doktorirali svi predsjednici HDZ-a od 91. do danas – ako je govno dobro servirano, narodu će ga kusati k’o pitu
Piše: Davor Novevski
0 comments