Ljeto nam se vratilo uououou. Eto, odmah klišej na početku. Baš za početak članka o ljetu. Ljeto je puno klišeja.
Vruće je. Užasno je, ljepljivo, smrdljivo i nepodnošljivo vruće. Klima uređaj, taj mali mehanički, freonski komad raja, jedina je utjeha u ova tri mjeseca preživljavanja u grotlu ljeta. Oni sretnici koji otaljavaju godišnje odmore ne razmišljaju o ovom godišnjem dobu. Toćaju se, piju mojita, spavaju do podne i rade stvari koje već rade ljudi na godišnjim odmorima. Oni manje sretni, u kasnim noćnim satima, jer jedino tada nije toliko jebeno vruće, pišu gnjevne, ljubomorne tekstove o ljetu i svemu što ta prokletinja od godišnjeg doba nosi.
Pa evo, tu je toliko i toliko najgorih ljetnih običaja koje možemo vidjeti, doživjeti, namirisati i čuti.
Poljske registracije na magistrali pred tobom
Nema gore ni pogubnije stvari od ovakvog prizora negdje oko Svetog Roka. Tolika užasna sporost kombinirana sa strašnim, nevjerojatno blesavim i uznemirujućim nedostatkom elementarnog talenta za vožnju. Stereotip je, znamo. Nije ni politički korektno, znamo i to. Ali vruće je, gužva je, nije nas briga i odgovorno tvrdimo kako Poljacima treba zabraniti prilazak na minimalno pet metara od pokretnog vozila.
Oni flamingosi i ostala napuhana sranja
Nekad, negdje, neka od popularnih žena je na svom Instagram profilu objavila fotografiju sebe kako jaše flamingosa u nekom bazenu. I to je bilo to. Na Balkanu, udaljenom milijardu kilometara od svega ikad, svaka šuša s pristupom internetu potrudila se objaviti sliku sebe na napuhanoj beštiji. Ne na svom dečku, takve stvari ne objavljuje u javnosti. Plutajuća vojska prekvarcanih posvuduša i wannabe posvuduša na dnevnoj bazi izbacuje terabajte fotografija sebe na nekom napuhanom govnu. Jednorozi, plamenci, pičke materine, nema na što nisu zajašili i napućili usne za fotografiju. Kako vam se da nositi tu nakaradu na plažu? Kako vam se da puhati u to?
Ljudi koji se peru šamponom na plaži
Na svakoj bolje uređenoj plaži tijekom ljeta može se naći ogromna masa ljudi. Puno i previše ljudi. Smrdljivih, svakakvih ljudi. Na svakoj bolje uređenoj plaži može se naći i tuš. Na svaku bolje uređenu plažu znaju doći i smrdljivi, svakakvi ljudi koji iskoriste prisutnost tuša kako bi si priredili javnu kupku. Nema puno stvari ružnijih, glupljih i besmislenijih od prizora odrasle osobe kako se, naočigled plažne živalji, brzo i temeljito trlja našamponiranim rukama prije nego uleti pod hladni mlaz vode s tuša. Kad pružaju one glupe, našamponirane noge, jednu pa drugu, kako bi ih isprali od sapunice koja se cijelo vrijeme veselo slijeva u more. Muškarci su najgori. Prvo, redovito nose speedo kupaće i redovito nemaju tijelo koje dopušta speedo kupaće. Govorim o dlakavim preponama na koje svako malo nestašno lupne testis koji izmigolji iz kupaćih, a sve u sjeni našamponirane pivske trbušine. I onda kad dođu s tom cijelom pjenušavom tjelesinom i primaknu se onoj maloj špini, slavini, kako već, s koje pijete vodu. Muka mi dođe dok pišem. Primaknu se, dakle, špini. Rašire speedo kupaće, malo se podboče na nožnim prstima i gurnu međunožje pod tu istu špinu. I operu se. I treskaju kupaćima. I čuje se onaj grozni zvuk šljapkanja i žuborenja tušne vode po nasapunatim jajima. Ljeto je smeće.
Despacito
Svako ljeto ima svoj ljetni hit. Njega ne možete izbjeći, htjeli to ili ne. Dok se radi o nekoj domaćoj idiotariji, u rangu Shomija i Vukija, to je još donekle simpatično. Međutim, stranci, kako samo stranci znaju, svako malo nam podvale neku prezaraznu kompoziciju koje se ne možemo otarasiti do devetog mjeseca. Kasnije je svi ili zaborave ili je nostalgično puštaju na zimskim, kućnim youtube partyjima. Ove godine nemoguće se okrenuti, a da vas negdje ne zaskoči mrtvi Despacito. Stenjući latino glasić nam prati svaki korak i jedva, ali jedva čekam da ta pjesma crkne u kaljuži u kojoj se raspadaju Gasolina, Asereje, La Tortura i ona jedna od Enriquea Iglesiasa koju mi se ne da guglati.
Maziva
Ljeti je bitno pocrnjeti. Brončana put je na cijeni, svatko tko je imalo svjetliji od prosječne cigle nije dostojan pogleda. Zato se svojski maže, premazuje i utrljava svakojakim mainstream i underground mazivima kako bi uhvatili ten kojim se možemo kasnije hvaliti. Mainstream maziva su poznata i dosadna, nikoga nije briga za faktor koji koristiš. Međutim, svako malo ispliva neki novi recept za crnjenje. Doslovno i metaforičko. Nečija baba s neke kamenčuge usred mora nekad se namazala nečim. Recimo, za primjer, da se namazala mačjim govnom. I navodno je zbog tog mačjeg govna bila crna kao Cigan. Gotovo. U roku od 24 sata, svaka plaža od Istre do Dubrovnike smrdi namačje govno. Gledam te kukavne djevojke s kontinentalnim naglaskom kako provode tih nekoliko dana na moru, a u šaci grčevito stišću bocu Jane napunjenu novim sredstvom za crnilo. Marmeladom, maslinovim uljem, babinom misterioznom mašću. I dođe mi ih nekako žao.
Stopala
Ne gadim se na stopala, da odmah to raščistimo. Ali brate, što je previše, previše je. Svuda su. U japankama. U Fila šlapama. Na čičak. U sandalama. U onim avanturističkim sandalama. U kožnim šlapama. U kožnim šlapama koje imaju poseban otvor samo za palac. One kojima peta seže samo do polovice šlape, a crni prsti i nokti grebu po podu, stršeći izvan šlape. Dječja stopala, bapska stopala, ženska stopala, muška stopala, djedovska stopala, žuljava stopala, čukljava stopala, gljivična stopala, svuda stopala.
Kafići na plaži koji su rupe. ali pokušavaju biti Zrće
Nekad ti se ne da kupati. Ne da ti se čučati u kubnom metru mora, okruženom hordom vrišteće češke djece. Želiš kao čovjek sjesti u kafić, popiti kavu, pivo, što već. Odguzaš se, mokrih kupaćih, stišćući ključeve i novčanik u šaci i zavališ se na one pletene fotelje. I onda počne. Seoski redikul kojeg su zaposlili kao animatora počinje urlikati motivacijske party parole. Glazba, koja je redovito dno dna (pogledaj pod Despacito) tutnji iz zvučnika koji ostatak godine služe kao razglas na obližnjim bikijadama. Gledaš onako tupo u prijatelja preko puta stola, s kojim si samo htio popiti pivu na miru, ali ne možeš jer bivša pečenjarnica “Kod Mate” proživljava svoj Ibiza trenutak. Talijani visoki metar i pol pokušavaju zbariti četrdesetogodišnje mame čiji muževi mjerkaju Bosanke na drugom kraju plaže. Njemačka djeca ošišana na kratko, ali s onim jednim tankim repićem na potiljku ostavljenim tko zna zbog čega, trče okolo u crocsicama. Na ploči naslovljenoj “Cokteils” nude se Bambus, Šišmiš i Gemišt. Odlaziš tužan i razočaran natrag u plićak među češku djecu i zlobno pišaš u ionako pretoplo more oko sebe.
Piše: Denis Mahmutović
Autor fotografije: Dag Cekić
0 comments