Nažalost, ovaj članak odnosi se isključivo na vjenčanja u Dalmaciji. Imali smo najbolju namjeru pokriti i čuvena slavonska vjenčanja, ali nitko od reportera nije mogao uzeti mjesec dana slobodno da prisustvuje jednom.
Puno se stvari promijeni kroz nekoliko stoljeća, pogotovo na Balkanu koji se mijenja brže nego stavovi seoskog vlasnika gostionice nakon promjene lokalne vlasti. Propala su kraljevstva i carstva. Silne Habsburgovce nitko više ni ne spominje, a upokojili smo i dvije Jugoslavije te još par usputnih više ili manje fašistoidnih tvorevina. Čak se i u modernoj Hrvatskoj stvari razvijaju tako da neki politički analitičari vide nešto što bi za par desetaka tisuća godina moglo postati pravna država. Mladen Grdović ne pije kao prije, Hajduk počinje ličiti na nogometni klub, panta rei, sve se mijenja osim hrvatskih vjenčanja. Da netko danas izumi vremenski stroj i zaluta na neku svadbu u 17. stoljeću uvjereni smo da bi nesretnik mislio da stroj ne funkcionira. Ajde, možda bi naposljetku shvatio gdje se nalazi kad bend ni nakon 20 minuta ne bi odsvirao ”Majko stara”.
Okupljanje
Početak svake svadbe obavezno je namješten u ranim popodnevnim satima – točno u pravom trenutku da vam cijela subota propadne i da nema ama baš nikakve šanse da se prije odlaska na svadbu pošteno naspavate ili, daleko bilo, obavite neku drugu obavezu koja nije nužno vezana za svatove. Bili bliski prijatelj mladenaca ili pak rođak koji je pozvan pro forma, vi se svakako morate ustati ranije, izvaditi nedjeljno odijelo, izabrati najkraću haljinu, pregledati 20.000 albuma tuđih svadbi na Facebooku da vidite je li vam haljina prekratka, shvatiti da je, ipak je obući, skinuti ju, obući još kraću, uglavnom – shvatili ste, svadba, osim životne energije, oduzima i vrijeme.
Bili kod mladog ili mlade, okupljanje je već u rano popodne. Lagano druženje, ili pak histeriziranje ako ste u društvu mlade, serije kratkih, nazdravljanje i prisjećanje nebitnih događaja s ljudima koje ste zadnji put vidjeli kad je Sanader bio heroj, a Gotovina zločinac. Nakon dva sata dosađivanja kreće se po mladu /dočekuje mladoženju. Svadba se zahuktava.
Kupovanje mlade
I dok predstavnice udruga za prava žena lamentiraju oko toga je li besplatan ulaz u klubove za žene odraz primitivnosti, seksizma, stereotipizacije ženskog tijela kao sesksualnog objekta zzzzzzzzzz
Ispričajte nas, zaspali smo od samog razmišljanja o tome o čemu lamentiraju predstavnice ženskih udruga.
Gdje smo stali? Aha, dok spomenute razbijaju glavu o tome koliko točno treba mrziti muškarca koji vam pridrži vrata, na svadbama diljem Hrvatske odvija se jedan običaj kojeg su i konzervativni slojevi mlađeg neolitika smatrali zaostalim i primitivnim. Naime, na dalmatinskim svadbama žene se, kao što je to i običaj sa stokom, kupuju. Kupac je mladoženja, a prije nego dobije ruku izabranice svoga života ili barem života do razvoda, on mora obeštetiti njenu obitelj. Primitivno, znamo, ali od ovog običaja gori je jedino humor koji ovaj običaj prati.
Cijela ova drama događa se pred zatvorenim obiteljskim vratima gdje pijana bagra na čelu s kumom i mladoženjom traži djevojku da izađe. I onda počinje igrokaz koji od normalnog čovjeka napravi fana Zauvijek susjeda. Mogućnosti za izlizane fore i pošalice prilikom kupovine mlade praktički su neiscrpne.
Za početak tobože bijesna braća traže novac da daju svoju sestru mladoženji, kum vadi novčanice, ali eto vraga, one su lažne. Kad eto ti na vratima tobože bijesnog oca u kravati i košulji toliko nespojivima da kraj njih Woody Allen i njegova pokćerka/žena djeluju kao skladan par, sad ulijeće kum i baca sto eura, otac je zadovoljan, ali eto nesreće, na vratima se pojavljuje kriva sestra… A onda kreće antologija hrvatskog humora, megaspektakl, epsko finale: nakon što je kum novčanicama od 100 eura iz kuće izmamio sve sestre i žensku rodbinu na vratima se umjesto mlade pojavljuje – baka. Salve smijeha odzvanjaju kilometrima daleko, a čak i harmonikaš zadužen za održavanje atmosfere na trenutak zastaje jer ne može zadržati smješak, pet tisućitu subotu zaredom.
Naposljetku iz kuće izlazi mlada, kum odlazi u kuću po eure kojima se pred masom razbacivao, a mlada zatim pred kućom doživljava ono o čemu je oduvijek sanjala – barjaktar nabija pijetla na kolac i u posuđenom BMW-u od tetka iz Njemačke kreće se prema crkvi.
Misa
Bili vjernik ili ne, treba biti iskren i reći da mise i nisu nešto najzabavnije na svijetu (osim ako imate sreće i pijanog svećenika koji će vam na najsvetiji dan u životu dva sata drobiti o pederima, partizanima i pederskim partizanima). Ipak, vjenčanje u crkvi je dobar pokazatelj mladencima tko im je pravi prijatelj, a tko ne. Svi će pravi prijatelji za vrijeme mise lokati u obližnjem kafiću dok su crkvene klupe uglavnom rezervirane za tetke, djedove, bake, dosadne kolege s posla i onog jednog prijatelja koji uvijek sve fotografira. Naravno, tu su obično kum i kuma koji se najčešće podnose kao suprotni polovi magneta i čitavu misu razmišljaju koliko će se osramotiti prilikom prvog plesa.
Naravno, odlazak na misu ima i jednu svoju prednost. Koliko god mala šansa za to bila uvijek se možete nadati da će netko od mladoženja reći sudbonosno „ne“ ili da će se na pitanje „Ako netko ima nešto protiv neka govori sada ili zauvijek šuti“ uz gromoglasan prasak i dim otvoriti crkvena vrata i pojaviti netko iz mladenkine prošlosti. Naravno, nikad ništa od toga, ali čovjek živi dok vjeruje.
Sala
Centralno mjesto svakog klišejiziranog vjenčanja u pravilu je ogromna dvorana izgrađena za potrebe lokalne kasarne Jugoslavenske narodne armije i uređena prema mainstream sovjetskoj modi uređivanja interijera iz sredine šezdesetih. Kao što smo u uvodu spomenuli, tradicionalni hrvatski pir nije evoluirao već nekoliko stoljeća, stoga ne treba čuditi što je dress code osoblja također zaostao u bivšem istočnom bloku. Dakle, sredovječne konobarice u borosanama s izrazom lica ”Majko Božja gdje je moj život skrenuo krivo da s 49 godina u 2 ujutro poslužujem pijanim ljudima janjetinu”.
Je li hrana dolazi u pauzama između pjesama, ili su pjesme samo da popune pauzu između dva obroka, ostavit ćemo na izbor čitateljima. Ono što je bitno da je hrana na svadbi možda i najvažniji događaj. Ha-ha, čujte nas, da ”možda najvažniji događaj”. Postoje samo dva slučaja u kojima hrana nije najvažniji događaj na svadbi. 1) Ako netko umre, 2) Ako mlada pri pokušaju bacanja jabuke preko kuće razbije staklo, sruši lampu, zapali spavaću sobu i ubije mačku. Doduše, jednom sam bio na svadbi gdje se dogodilo oboje od navedenog, a ljudi su poslije svejedno pričali isključivo o tome kako je pašticada bila sirova, a njoki gnjecavi.
Hrana je jedini dio svadbe koji se zauvijek pamti. Pošto je svaka prava hrvatska obitelj dozlaboga isposvađana, onaj omraženi dio obitelji koji je pozvan samo zato jer je u krvnom srodstvu u četvrtom koljenu, tražit će dlaku u jajetu. I to doslovno. Ako janjetina slučajno bude poslužena pola celzijevog stupnja hladnija nego što bi trebala, to će biti onaj dio vjenčanja kojega će se svi sjećati za trideset godina.
Hrana je, dakle, bitan preduvjet kako će se pričati o svadbi u budućnosti, a osim same kvalitete bitna je i kvantiteta. Naravno, što više to bolje, tako da prosječni hrvatski pir ima toliko sljedova hrane i toliko zaklanih janjaca da se te količine ne bi postidjeli ni omiški HDZ-ovci.
Ples i pjesma
Središnje mjesto, duša svake sale je improvizirani plesni podij ispred još improviziranije bine na kojoj će lokalni bardovi sljedećih nekoliko sati zabavljati bake i ostarjele neudane tetke svirajući pjesme koje su kao djevojke pjevušile na radnim akcijama. Da, već smo rekli, na svadbama ništa ne evoluira, pa ni glazba.
Osim što mora imati glasovne mogućnosti voditelja crkvenog zbora crkve u Podbablju, pjevač mora imati i klišejizirani smisao za humor koji će mangupski ispoljavati tokom večeri mijenjajući stihove poznatih pjesama, na opće oduševljenje istih onih neudanih tetki koje će jedine na pjesme plesati.
Svatko tko je bio barem na dva pira zna da će stih „E da mogu poslati joj suze, suze bi joj rekle sve“ vještim prepletanjem riječi lokalnog barda postati „E da mogu poslati joj sapun, sapun da se opere“ ili, ako je baš majstor humora, „e da mogu poslati joj pištolj, pištolj da se ubije“. Smijeh je zagarantiran, a ovo je samo jedan primjer poetske nadarenosti . Naravno, svaka pjesma krije neku pošalicu, kao da riječi balkanskih hitova nisu same po sebi smiješne.
Pošto ovdje pišemo o dalmatinskim svadbama, samo je pitanje vremena kad će bend odsvirati uspješnicu ”Ditelina s četiri lista”. Ako pjevač/vođa benda/svirač sintesajzera bude posebno raspoložen pa stih ”Aaaa ja san iz oka zalija/aaaa draču ispod maslina” pretvori u ”Aaaa ja san iz oka zalija/aaa srat ću ispod maslina” najbolje da se odmah pozdravite s bakom jer njeno srce toliko smijeha preživjeti neće.
U kasnijim satima stvari postaju kud i kamo divljije. Barjaktar i kum do sada su se već otrijeznili i pošteno ispovraćali pa sada ponovo kreću sa žešćim opijanjem koje će orgazmički vrhunac doživjeti upravo na plesnom podiju. Osim standardnih hitova koji se naručuju, gdje već dvadeset godina prvo mjesto uvjerljivo drži „Kokolo“ od Magazina, u neko doba počinje serija pjesama Mate Miše Kovača. Ultimativni je to trenutak svakog dalmatinskog pira, a samo je pitanje tko će prvi na početak refrena „Poljubi zemlju na kojoj hodaš“ kleknuti i poljubiti imitaciju mramora izgrađenu početkom šezdesetih u postrojenjima „Napretka“ iz Smedereva.
Ovisno o ideološkim uvjerenjima mladenaca, nije rijetkost da se svečanost vjenčanja začini i kojom ustaškom budnicom koju najčešće započinje pijani kum. Jer, zaista, ima li išta ljepše i svečanije za proslaviti ulazak dvoje mladih ljudi u zajednički život od pjevanja o leševima zaklanih Srba koji plutaju niz Neretvu?
Ako budete te sreće da je svadba koja vam je oduzela subotu ustaška, samo je pitanje vremena kad ćete dočekati ovu scenu:
Ako je ne snimite mobitelom vi ste budala i zapitajte se zašto uopće čitate ovaj članak.
Drugi dio ovog članka potražite ovdje.
Svidio vam se ovaj tekst? Podržite Sprdex lajkom na Facebooku.
0 comments