Titova godišnjica

Eh kaže mi ovi šta stižu da su rekli sa stranice da bi trebalo češće da vam pišem, ali istinu da vam kažem mnogo mi se ne da. Dobro mi vamo, a vidin da vama dole baš i nije. Svaki dan ih sve više dolazi. Ali sve nešto usitno. Danas deset, sutra pet, preksutra petnaest. I tako stalno. U naše vrijeme drugačije to bilo. Kad se ratovalo, ratovalo se, kad se mirilo, mirilo se. Pa ovde se još prepričava kad đavo posle bitke na Neretvi četiri noći nije spavo nego razvrstavo švabe po krugovima pakla.

Eh, nego moram da vam ispričam nešto mnogo lepo. Slavio prije neki dan drug Tito 32 godine od useljenja. Da vam pravo kažem, sad mi prosto žao što sam dole dušu isplako zbog Tita. On vamo ko’ novi čovjek otkad se riješio one rospije Jovanke. “Druže Milane, vraga su meni nogu otkidali, otpilio je sam samo da otputujem. Nisam mogao više da je slušam” – to je bilo prvo što mi je reko kad sam stigo par dana posle njega.

I tako Tito radi svake godine žurku povodom useljenja. Pripreme počnu odma posle Uskrsa pa se cijeli pakao i pola raja grebu da dobiju pozivnice. Ove godine uredio Tito da se isprazne prva tri kruga pakla pa da žurka bude na tri kata. Uredovali to ovi mladi što stižu, kažu tako se sad dole sve žurke rade. A znate Tita, ne može mladosti da kaže neću.

I tako kroz popodne počeli stizati gosti: Prvo su dovukli Elvisa. A žao mi ga i vidjet još se više ugojio. Prozvo ga Džoni Keš Gravitacija, mnogo smo se smijali.. Al zato pjevao onaj neki englez, Šekspir. Ljudi moji pa to ima da svisneš od dosade. Dosadio čovek i Bogu i Đavlu. Doslovno!

A drug Staljin se još duri na Tita. Kaže, nema ga ni ove godine. Al zato su došli Kenedi i ona kurveštija Monro. Došli, a bolje da nisu. Pijan Kenedi ko da je cijeli život sedio ispred samoposluge prehrambenog kombinata u Čačku. Baš sramota! Al da ste vidjeli Gretu Garbo! Nema je zemlja! Puno vremena ona i drug Tito provode skupa. Sve se ovaj boji što će da bude kad Jovanka dođe. Popio i on malčice više pa molio Boga da je ostavi dole vama još desetak godina. Eh da nije tužno bilo bi smiješno. Čovjek cijeli život komunist bio, a sad u smrti Boga da moli.

Eto ljudi moji to vam je više manje sve od mene. Puno bi vam još mogo da pričam, al nit se sjećam nit vam pričat smijem. Pa što bi ljudi dolje rekli da saznaju da su Kasanova i Romeo pederi. Eto već sam vam puno rekao.

Toliko od mene. Kako sam vam već napisao, ja sam umro par dana poslije Tita od tuge. Idem da pripremim svoju malu žurku iako da vam pravo velim otkako se Elvis ispovraćo po sali nikom baš nije do pića.

Razveseli nas klikom:

0 comments