Prvi donosimo potpuni pregled nove Rozgine pjesme “Obožavam” pisan s filozofskog, ali i socijalnog aspekta.
“Ipak se okreće” uskliknuo je Galileo Galilei izlazeći sa suda pognute glave. Godina je 1633. i Galileo je bio prisiljen odreći se svojih uvjerenja da bi sačuvao svoj život od inkvizitorskih sudaca. Prošla su stoljeća i danas znamo koliko je Galileo bio u pravu usprkos proganjanima suvremenika. Slične torture prolazili su mnogobrojni filozofi i znanstvenici. Stihove Vjekoslave Huljić često se tretira kao trećerazredni kič, glazbeni otpad i najobičnije smeće. Upravo zbog toga naš tim eksperata kojeg sačinjavaju profesionalci na poljima filozofije, književnosti i povijesti umjetnosti analizirali su stihove novog hita Vjekoslave Huljić “Obožavam” koji izvodi muza Huljićevih, Jelena Rozga.
Pročitajte pa procijenite sami. Mi odgovorno tvrdimo: “Povijest će se ispričavati Vjekoslavi!”
Prvi donosimo potpunu socio-filozofsko-znanstvenu analizu ljetnog hita:
”Evo je pukla, pukla zora
Obožavam”
Odmah u početku Vjekoslava, svjesno ili nesvjesno, a najvjerojatnije svjesno da izgleda nesvjesno, šalje poruku o tome kako je ova pjesma nešto puno dublje od proste poskočice. Stihovi o obožavanju zore koja puca neistreniranom uhu na prvu mogu djelovati kao prosti izraz oduševljenja suncem koje se rađa, ali i budali je jasno da se ovdje radi o očitom izrazu divljenja Hrvatskom narodnom preporodu. Mudrom igrom riječi Vjekoslava izražava posebno divljenje jednom od prvaka preporoda, pjesniku Petru Preradoviću koji je svojom pjesmom „Puca zora bit će dana“ odgojio generacije i generacije pjesnika. Ono što je on započeo svojim budnicama sredinom 19. stoljeća sada doživljava vrhunac upravo u Vjekoslavinim stihovima. Petar je slobodnu Hrvatsku sanjao, a Rozga je taj san konačno dosanjala. Preradovićeva zora tek treba puknuti, a Rozgina je već pukla i ona poručuje: ”Petre, dosanjali smo Hrvatsku, slobodnu i neovisnu, i ja je obožavam!”
”Od noćas si ljubav, ljubav nova
Obožavam”
Ako su prva dva stiha hommage Preradovićevu domoljubnom opusu, treći i četvrti stih valja gledati kao posvetu modernosti i emancipiranosti. Vjekoslava na sebi svojstven način izrazito vješto povezuje razdoblja – tradicionalno i konzervativno doba preporoditelja s modernim i liberalnim vremenom u kojem žena može slobodno polugola skakutati po pozornici. Upravo to je poruka skrivena u naizgled običnom stihu ”Od noćas si ljubav, ljubav nova’‘. „Samo je promjena stalna“ i „Panta rei“ odnosno „Sve teče“, dakle sve se mijenja. Davno su to primijetili grčki filozofi, ali konačna potvrda istinitosti ovog izraza ipak se morala dogoditi tamo gdje se sve nepobitne istine otkrivaju – u stihovima Vjekoslave Huljić. Iako je žena, Rozga večeras ima ljubav novu, ali se da naslutiti da će iduću subotu imati neku još noviju ljubav upravo prateći onu staru „Sve teče“. Ona to radi jer to smije, dakle ona je emancipirana žena 21. stoljeća.
”Treća putna, tko još broji”
Vrlo vjerojatno dio s najviše poetske kvalitete u cijeloj pjesmi. Nakon slavenske antiteze („Što se bijeli u gori zelenoj/il su snijezi il su labudovi/ Nit’ su snijezi nit’ su labudovi…) stih „Treća putna, tko još broji“ u povijest svjetske književnosti mogao bi ući kao pravi primjer tzv. Rozgine anti-antiteze – ona prvo daje odgovor, a zatim postavlja retoričko pitanje na koje se odgovor ne očekuje, iako je već ponuđen! Pročitajte ovu rečenicu još jednom. Upijte Vjekoslavinu mudrost, osjetite kako vam se tijelo puni toplinom, a mozak raste od samog razmišljanja o ovom stihu.
O poetskoj kvaliteti stiha najbolje svjedoči i činjenica da se može protumačiti i kao dokaz samosvjesnosti akterice i njene ženske snage. Iako prema vani ostavlja dojam pijane osobe ona je potpuno svjesna svega što se oko nje događa. Rozgina anti-antiteza nije samo poetska figura – to je i stanje duha i tijela (pijana sam, a svjesna!).
”Jutro je i svi smo svoji”
Stih koji se može tumačiti dvojako, ali od Vjekoslavinih tekstova ni ne očekujemo ništa manje. „Jutro je i svi smo svoji“ s jedne strane može izgledati kao izraz zajedništva proizašlog iz pijanstva, odnosno može izgledati da smo svi naši – bliski, uzajamno priznati i poznati. S druge strane, ovaj stih vuče na čisti egzistencijalizam – iako smo zajedno mi smo ipak svi svoji, sami, otuđeni! Kad se slegne dim i upale svjetla mi ćemo ipak krenuti svojim putem, svako sa svojim bremenom misli na ramenima. Štoviše, trenutno smo zajedno jer nas je povezala ne želja za zajedništvom nego puki egoizam i potreba da se družimo sa sličnima sebi. Vjekoslavino vizionarstvo u ovom stihu blista u svom punom sjaju. Ona zna da ne postoje dvije osobe koje na isti način vide umjetnost. Ona također zna da puni doživljaj umjetničkog djela, što ova pjesma nedvojbeno jest, ovisi i o raspoloženju samog slušatelja. U tom smislu ‘‘jutro je i svi smo svoji” u isto vrijeme je izraz i zajedništva i otuđenosti. Pitanje je samo svijesti i duhovnog stanja slušatelja kojoj će se interpretaciji u datom trenutku prikloniti.
”Dobro nam je dobro
Lipi moji, lipi moji“
Ako ste stih „Jutro je i svi smo svoji“ doživjeli kao odu zajedništvu vama je dobro u tom društvu. Ako vam je taj stih ipak izraz egzistencijalističkih propitkivanja prirode modernog svijeta i vaše uloge u njemu, onda je stih o tome kako „nam je dobro“ najobičniji očajnički vrisak usamljene individue koja se pretvara kako joj je dobro. Vjekoslavine pjesme možete pročitati 999 puta i one će opet onaj tisućiti put pronaći način da vas iznenade.
”Solo!”
”Op, op!”
Trenutak kad shvatite da ne slušate pjesmu, nego rajsku melodiju. Ono kad se u dvije riječi sažme sva mudrost svijeta. Iako je možda o tome prerano govoriti, postoji realna šansa da je nekoliko stotina tisuća godina evolucije ljudskog jezika i duha zapravo vodilo onom trenutku kada će Vjekoslava Huljić u stvaralačkom zanosu napisati ‘‘Op, op!”. Op op –> opop –> popa, Vjekoslava ovom skrivenom porukom odgovara zlim jezicima koji njene tekstove nazivaju jeftinima, a glazbu Jelene Rozge šundom. Neće ići! Op, op –> pop, Vjekoslava jasno i nedvosmisleno kaže – Rozgina glazba je čisti pop, a ja sam vrhovna svećenica, ona koja mudrost sažima u Riječ. Poznato je, naime, da je u Vjekoslavinoj rodnoj Dalmaciji ”pop” uvriježeni izraz za svećenika. Budući da je žena, ona je ”popa” – žena, majka, kraljica – boginja riječi.
”Evo je pukla, pukla zora
Obožavam
Od noćas si ljubav, ljubav nova
Obožavam
Treća putna, tko još broji
Jutro je i svi smo svoji
Dobro nam je dobro
Lipi moji, lipi moji
Ajmo!
Idemo ruke!
Ruke, ruke!
Dobro je negdje sjesti,
Gdje ne čuju se vijesti,
Ni aaa, ni rekla – kazala”
Nakon povezivanja nepovezivog – tradicionalnih preporoditelja 19. stoljeća i modernih liberalnih trendova i emancipiranosti 21. stoljeća, te nakon povezivanja vanjskog i unutarnjeg, Vjekoslava opet okreće ploču i u maniri najboljih svjetskih pisaca radi osvrt na političko globalističke trendove modernog doba. Za razliku od prethodnih stihova u kojima dominira stanje pojedinca prema samom sebi, ovim stihom Vjekoslava otkriva stanje pojedinca prema promjenama u modernom svijetu. „Dobro je negdje sjesti gdje se ne čuju vijesti“ izraz je nezadovoljstva suvremenim globalnim trendovima – bilo da je riječ o politici, ekonomiji, ratovima, klimatskim promjenama – Vjekoslava sve to stavlja pod isti nazivnik, a to je Negativnost! O čemu god da se radilo, bolje je to ne slušati jer se ništa pametno neće čuti.
Ovaj stih pokazuje nemoć malog čovjeka protiv društvenih sila koje svakodnevno utječu na svakoga od nas. Stih „Ni aaa, ni rekla – kazala“ bijeg je od svjetskih tema i povratak pojedinca samome sebi, no nema potrebe da dodatnim opisom kvarimo jedan od najboljih trenutaka pjesme. Pročitajmo ga još jednom: ”Ni aaa, ni rekla-kazala”.
”Kažem bitno je ostat isti,
Na pašu pustit misli
Aaa, ništa mi ne smeta”
Ova kitica se nedvosmisleno nadovezuje na posljednji stih u prošloj. Nakon bijega u sebe zbog pesimističnosti i zlobe ljudi oko tebe, ovaj stih je unutarnja borba protagonistice. Jesu li oni vrijedni mijenjanja? Jesu li možda u pravu? Je li potrebno da se ja mijenjam ili da ostanem ista? Ako se promijenim jesam li to onda ja ili projekcija koju su drugi o meni stvorili? „Puštanje misli na pašu“ i „Ništa mi ne smeta“ dokaz su da je protagonistica pobijedila u borbi sa samom sobom. Ostat će onakva kakva je bila, a zli jezici neće je pokolebati.
”Burek i tople krafne
Za sve što noću rade
I noćare, i noćare”
I kad mislimo da je Vjekoslava napravila sve obrate koje je mogla napraviti, varamo se. Onaj pravi, kopernikanski, ona je ostavila za kraj. Nakon pobjede u borbi protiv zlih jezika na unutarnjem planu, Vjekoslava u posljednjoj kitici slavi život! Iako će se i sama počastiti burekom i toplim krafnama, koje su ovdje u službi delicije i dokaz slatke pobjede, Vjekoslava otvara novi front. Ona staje na stranu siromašnih i obespravljenih te traži socijalnu jednakost. Veća prava onima koji noću rade! Vjekoslava, iako sretna radi obnovljenog unutarnjeg optimizma i pobjede nad zlim jezicima, ne zaboravlja one koji noću rade. Stih da „noću rade“ ne treba gledati doslovno – nije tu riječ samo o onima koji noću rade nego svima onima koji se bore za svoju egzistenciju i jedva preživljavaju. Burek i tople krafne tako ne predstavljaju apel za punim želucem, kako bi se površno moglo zaključiti, nego za socijalnom pravdom: vodom žednima, hranom gladnima, oprosta grešnima, manjim bankovnim kamatama siromašnima…
Iako je počela na divljenju preporoditeljima, Vjekoslava pjesmu završava na veličanju socijalizma. Time je krug zatvoren, ”burek i tople krafne” najednom više nisu ni burek ni tople krafne već vapaj za socijalnom sigurnošću i pravednijom državom. ”Obožavam” u tom smislu nije ništa drugo nego kratak pregled 200 godina turbulentne hrvatske povijesti. No, kakva god da je bila i kakva god da će biti ipak se radi o Hrvatskoj, to je ono što Vjekoslava obožava, a možemo li mi, kao Hrvati, učiniti išta manje nego da joj vratimo istom mjerom?
Cijeli tekst:
Evo je pukla, pukla zora
Obožavam
Od noćas si ljubav, ljubav nova
Obožavam
Treća putna, tko još broji
Jutro je i svi smo svoji
Dobro nam je dobro
Lipi moji, lipi moji
Solo!
Op, op!
Evo je pukla, pukla zora
Obožavam
Od noćas si ljubav, ljubav nova
Obožavam
Treća putna, tko još broji
Jutro je i svi smo svoji
Dobro nam je dobro
Lipi moji, lipi moji
Ajmo!
Idemo ruke!
Ruke, ruke!
Dobro je negdje sjesti,
Gdje ne čuju se vijesti,
Ni aaa, ni rekla – kazala
Kažem bitno je ostat isti,
Na pašu pustit misli
Aaa, ništa mi ne smeta
Burek i tople krafne
Za sve što noću rade
I noćare, I noćare
I opet!
Evo je pukla, pukla zora
Obožavam
Od noćas si ljubav, ljubav nova
Obožavam
Treća putna, tko još broji
Jutro je i svi smo svoji
Dobro nam je dobro
Lipi moji, lipi moji
Solo!
Ruke!
I opet!
Burek i tople krafne
Za sve što noću rade
I noćare, I noćare
I evo je pukla, pukla zora
Obožavam
Od noćas si ljubav, ljubav nova
Obožavam
Treća putna, tko još broji
Jutro je i svi smo svoji
Dobro nam je dobro
Lipi moji, lipi moji
Dobro nam je dobro
Lipi moji, lipi moji
0 comments