Nije da hejtamo moderne igre, po PES-u udaramo više nego cigan po ženi, a nastavake Call of dutya čekamo više nego tvoja baka nastavke Sulejmana iako nam, moramo priznati, ponestaje bubrega za prodati da bi nabavili nove grafičke kartice. Ipak, dužni smo napomenuti, igre su odavno prestale biti zabava. Lakše će se desničar snaći u nacionalnoj biblioteci, nego prosječan igrač na mapi u Skyrimu, a za pohvatat sve opcije prosječne strategije treba uzeti mjesec dana bolovanja. Ovo je, shvatili ste, tekst o vremenima kad je za igrati igru bilo dovoljno sjesti za kompjuter i igrati. Doduše, trebalo je imati kompjuter što nije bila mala stvar, al’ dobro sad…
Znate one priče, priča ih vaša baka, vlasnik lokalne videoteke koja još služi jedino za pranje novca kvartovskom svećeniku ili jugonostalgični susjed o tome kako je sve prije bilo bolje? E prije je bilo industrije, stari liftovi se manje kvarili, stare perilice bolje prale, a i žene su bile bolje od ovih današnjih i nisu gledale samo pare, već kakav je netko zaista.
Ništa to, vjerujte nama, nije istina. Nit’ liftovi, nit’ perilice nit’ država nisu bili bolji. Dobro, industrije je bilo, al’ malo nam je teško povjerovati da netko s nostalgijom sjeća osmosatnog udisanja otrovnih para u limenom postrojenju tvornice karbida i cijanamida u Dugom Ratu. A ni žene nisu bile bolje od ovih sadašnjih. Stari ti laže da ih je okrenuo onoliko koliko priča, nije krv voda, od nekoga si valjda naslijedio gen da budeš neduhovita pijana bedevija.
Dobro, jedna je stvar uistinu bila bolja – videoigre. Znam, ovo će zvučati hipsterski, kome normalnome može biti bolja grafika koja je izgledala više kao konceptualna umjetnost od današnjih naslova kraj kojih se zdrave oči doimaju smiješno, ali igre su u to doba bile čudo tehnike. Kupiti kompjuter bilo je ranih devedesetih skuplje nego kupiti tvornicu, a u igre na kompjuterima gledalo se s više poštovanja nego u kip svijetleće Gospe. S tom iznimkom što su igre barem donekle realne.
Dakle, u tim pradavnim devedesetima kad thompson još uvijek bio sinonim samo za vatreno, a ne zvučno oružje i kad su HDZ-ovci još uvijek punili samo crkve i svoje džepove, ne i zatvore, na mala vrata, sasvim nevino i tiho u naše živote ušla je industrija videoigara.
Dobro, znamo, (prave) videoigre postoje još od osamdesetih, a ranih devedesetih svijet je već itekako bio upoznat s ovim strojem za gubljenje vremena, prijatelja i posla, ali, oprosti svijete, Balkan je bio zauzet ovdašnjom tradicionalnom igrom – redovitim polustoljetnim ubijanjem susjeda, pa nam do okruglog žutog proždrljivca, pri čemu ne mislimo na generala Bobetka, baš i nije bilo stalo. Da ne dužimo, dok današnji roditelji kukaju kako se djeca više ne igraju na ulici, ako pod ulicu ne smatrate ulice Los Santosa iz GTA petice, prisjetimo se vremena kada smo mi bili ti klinci koji su zabijali posljednji čavao u lijes nogometa na ulici i zabavu micali iz stvarnog svijeta u onaj virtualni…
Pa krenimo s listom koja će, kao svaka lista na svijetu, biti nepotpuna, a hejtanje ste pozvani prosipati po komentarima.
PRINCE OF PERSIA
Osim što je klasik, ovo je jedna od rijetkih igara u povijesti gdje su ljudi s Bliskog Istoka bili junaci, a ne teroristi. Princ je dvodimenzionalni perzijski junak koji spašava sultanovu kćer koju otme nekakav zli namjesnik da bi upravljao carstvom. Naravno, prinčev pohod ograničen je vremenom pješčanog sata i dvodimenzialnošću grafike. Njegov pohod ima strogo seksualne konotacije prema princezi, nikako želju za mirom u Carstvu, pa nije američki marinac ili misica da im je na pameti samo mir u svijetu, ali do njihovog randevua trebat će na vrijeme upotrijebiti jedan od tri ponuđena poteza mačem protiv stotinjak mačevaoca i preskočiti na desetke loše skrivenih prepreka.
Svi koji su igrali princa kasnije su pričali da su ga prešli. Ipak, to su učinili samo rijetki. Mi ostali smo u dos upisivali PRINCE MEGAHIT, šifru koja je davala besmrtnost u igri, a u društvi alibi da možete pričati o višim levelima. Eto, priznajem, nikad nisam završio princa bez šifri.
WOLFENSTEIN – Kakva jednostavnost. S jedne strane ti, s druge treći Reich napravljen u dva piksela. WOLFENSTEIN 3D bio je sve samo ne 3D. Ali, kao što smo rekli, bio je sve. Prva prava čistokrvna pucačina u kojoj je od ubijanja kocaka koje su predstavljale Švabe jedino zabavnije bilo ići uz zid i upirati space u potrazi za tajnim prostorijama. Dakle, shvatili ste, popularni WOLF bio je pravi FPS radnja kojeg se odvijala u dvorcu punom nacista iz kojeg je valjalo pobjeći. To i nije bio toliki problem, igra je bila jednolična, a Švabe su imale zgodnu naviku da su uvijek bili na istom mjestu. Naravno, nisu se skrivali iza zaklona jer zaklona, kako i priliči pravoj pucačini, nije ni bilo. Osim tri, četri oružja, imali ste ponuđena i tri načina ciljanja: desno od protivnika, lijevo od protivnika i točno u protivnika, što je bilo nekih osamdeset posto ekrana.
Nacističke zastave, slike Adolfa Hitlera i Njemci u uniformama – ništa gamera nije tako približavalo fašizmu sve do prvog Medal of Honora. Ili prvog odlaska u crkvu.
Glavni boss levela bio je čovjek s strojnicama umjesto ruku koji je bio zajebaniji od MS DOS-a, operativnog sustava koji je prije Windowsa sve ovo pokretao. Nakon uspješnog bijega iz dvorca željeli ste da možete igrati neke nove levele. Naravno, novih levela nije bilo, bar ne sljedećih desetak godina do izlaska Return to castle Wolfenstain. Al ‘zato ste uvijek mogli početi iz početka. Što smo i činili.
RED ALERT/AGE OF EMPIRES 2
Znači heroja upgradeaš na level četrdeset najmanje. Za to ti treba sitnica, četrdeset dana čiste igre. Kupiš mu devedeset itema, magiju bacanja leda, vatre i stavova Kristine Ćurković na protivnike, onda nađeš treasure, dižeš spellove na viši nivo, ponavljaš to tri tjedna i onda kreneš s vojskom u akciju. Ma koji k…! Danas je lakše doktorirati nego kvalitetno naučiti igrati stratešku igru. Dobro, doktorat, kao i sve ostale stvari u Hrvatskoj, možete kupiti na najbližem fakultetu, dok igračko znanje, nažalost, ne možete.
Prve prave real time strategije bile su puka suprotnost gorespomenutim modernim naslovima gdje morate birati između heroja i supruge. Jednostavne, brze, zabavne – napravi seljake/kamion za skupljanje dijamanata, gradi zgrade, kuće, pokrsti neprijateljev katapult, pokolji mu seljake na farmi, laži prijatelju koji je kamion iznajmio da dovuče kompjuter na mrežnu partiju da ne napadaš, napadni, samelji i inzistiraj da partija traje sve dok mu ne ubiješ i zadnjeg seljaka.
Age of empires 2 u svakom slučaju ostala je jedna od najkultnijih igara svih vremena koja ima vojsku uživljenika koji je i dan danas igraju. Naknadno je ova igra dobila nastavak, ali on, iako i dalje odličan, nikada nije dostigao kultni status dvojke.
TOMB RAIDER Što bi Freud rekao da zna da su generacije klinaca masturbirale na trokutaste sise ne znamo, ali, koliko god nove nastavke pljuvali, Tomb Raider bio je prava revolucija u svijetu akcijskih avantura. Bogata, zgodna i sisata, Lara Croft bila je prva prava virtualna megazvijezda na kojoj su karijeru gradile sve žene koje su mogle crnu kosu staviti u rep – od Angeline Jolie do Anđe Marić iako je potonja slavna tek postala nakon što je njen spor s bivšim suprugom oko djeteta postao međunacionalni sukob sa Slovenijom.
Lara Croft, dakle, bila je bogata pustolovine željna djevojka koja je u svojim avanturama po najmističnijim mjestima na svijetu budila maštu milijunima gamera diljem istog tog svijeta. Ne, pervertitu, samo o tome misliš, nismo mislili budila maštu samo u tom smislu, već u misijama koje su bile sve samo ne jednostavne. Tomb Raider spada u onu skupinu igara koju su igrali svi, ali malo tko je vidio kraj. Današnji klinci neće znati, ali u ono doba bez interneta do walkthrouga se teže dolazilo nego do posla u struci. Zapnete na misiji, ne znate kako dalje pa opišite Hackeru svoj problem i čekajte mjesec dana za idući broj gdje ćete dobiti odgovor na svoj problem, ali, kako to biva, zapeti već na idućim vratima. Pa tako do idućeg broja…
Tomb Raider (eng. Tumb Rejder, hrv. Tomb rajder) je bila, uz kasnije Medal of honor (čitaj. Medal of honor), igra koju nitko živ nije točno izgovarao. Dapače, ako biste se pravili Englez i ove igre izgovarali kako treba riskirali ste da ispadnete totalni kreten koji priča o nekim igrama koje nitko živ ne zna.
COMMANDOS: Behind enemy lines
E Commandos već jedva upada na ovu listu. Naime, Commandos je bio sve samo ne jednostavan. Pogled iz zraka, čak pet različitih likova, strpljivost i dosjetljivost… sve su to bile stvari netipične za to doba. Naravno, već je kraj devedesetih, sad već ima kvalitetnih naslova i kurcu, ali malo će koji steći kultni status kakvog je stekao Commandos. Dakle, bila je to igra smještena u Drugi svjetski rat gdje vodite grupu komandosa od kojih svaki ima svoju specijalnost, a cilj je izvršiti misiju bez alarmiranja Švaba. Bitno je bilo i ne alarmirati starog jer svaki glasniji povik mogao ga je na trenutak dovesti u iluziju da mu sin u tri ujutro čita Smokvin list kojeg je prije par dana nevješto skrio iza WC školjke. Nakon prvog dijela Commandosa, izašao je i expansion radnja kojeg se odvijala u Beogradu gdje je u zoološkom vrtu među svim životinjama trebalo naći partizana i osloboditi ga. Za knjigu, jebiga, nije bilo vremena pa se danas sjećam jednog toplog proljetnog popodneva i još toplijeg odgovora oca na sinovo pitanje tko su partizani.
„Jebi se i ti taj kurac po kojem drkaš cili dan. Pročitaj u knjizi“ glasio je odgovor oca uvjerenog da ne postoji gluplji način da njegov sin protrati vrijeme na kompjuteru. Tek kada sam osnovao Sprdex petnaestak godina poslije shvatio je koliko je bio u krivu.
Naravno, svemu dobrom dođe kraj. U maniri najgorih hollywodskih nastavaka, autori su kasnije Commandosa prebacili u 3D, iako bi, ako se autora ovog članka pita, bilo bolje da su ga prebacili u smeće. Novi nastavci su, kao i sve ostale igre od dvijehiljadite naovamo, postali kompliciraniji od laži kojima je tih godina sam sebe potkopavao Miomir Žužul.
Lažni Nintendo – Nakon pive s okusom voća i grčkog osvajanja europskog prvenstva, falši Nintendo je treća najveća prevara u povijesti svijeta. Lažni Nintendo univerzalni je naziv za nekoliko desetaka igračkih konzola, a glavna caka u tome je bila što ih je bilo toliko i što su bile toliko jeftine pa su ih i Hrvati mogli priuštiti da nitko živ nije zapravo znao kako pravi Nintendo izgleda. Niti je itko znao nekoga tko ga ima, pa su zato dosjetljivi Hrvati svaku od ovih konzola zvali Nintendo. Zajedničko im je svima bilo da je na kutiji jasno pisalo da ova konzola s rokom trajanja manjem od životnog vijeka kurve u kasarni ima dvadeset tisuća igara. Je li čovjek koji je radio dizajn naslovnice i reklamirao dvadeset tisuća igara kasnije ušao u HDZ ili možda pisao Plan 21, ne znamo, ali svakako je riječ o jednom od najpodlijih lažova naše mladosti. Naravno, konzole su imale niti dvadeset igara, sve ostalo su bili leveli koji se ponavljaju. Ipak, kolika god konzola bila prevara, ovo je bilo nešto najbolje što te moglo dočekati pod božićnom jelkom. Super Mario, nešto što je zamišljeno kao utrke autima, Contra, gađanje patki pištoljem… tko god je imao bilo koji lažni Nintendo laže ako kaže da to nisu bila dva najbolja tjedna u djetinstvu. Naravno, nakon dva tjedna ovo tajlandsko smeće pokvarilo bi se poput vaših ocjena u školi.
Drugi dio pročitajte OVDJE!
0 comments