[RECENZIJA] Vuk s Wall Streeta

Tri sata skupih automobila, jeftinih žena, orgija, psovki i letećih patuljaka. Ne, ne radimo recenziju novog Jackassa već najnovijeg Scorseseovog ostvarenja – Vuka s Wall Streeta.

IMDB ocjena: 8,7
Sprdex ocjena: 7,0

Martin Scorsese radi dobre filmove. Tu nema dileme. Gotovo svaki njegov uradak je, ako ništa drugo, zabavan. Dobro, uz iznimku 126 minuta čiste dosade zvane Hugo, jednog od neobičnijih Scorseseovih filmova koji je, kao i svaki film više umjetničke nego narativne vrijednosti, bolje legao kritičarima nego publici.

Vuk s Wall Streeta, za razliku od Huga, nije iznimka. Ovo je definitivno zabavan film i vjerojatno najbliže što se Scorsese približio komediji u svojoj dugoj karijeri. Nastavak je to Scorsese/DiCaprio suradnje koja bi ljepuškastom Leu konačno mogla priskrbiti toliko željeni zlatni kipić.

Scorsese je, naime, jedan od onih overly attached redatelja koji, kad se namjere na jednog glumca, ni ne pomišljaju ulogu u svom filmu dodijeliti bilo kome drugome. Naravno, problem je kad taj glumac bude Tarik Filipović ili netko od krivonosne braće Wilson, a kad filmove snimaš s Robertom De Nirom i Leonardom DiCapriom vjerojatno nema ni potrebe da organiziraš audicije za uloge.

Scorsese je s De Nirom žario i palio od kraja sedamdesetih do sredine devedesetih (Taksist, The King of Comedy, Razjareni bik, Rt straha,  Dobri momci, Casino…), a 2002. godine počinje njegova suradnja s DiCapriem (Bande New Yorka). Filmovi iz De Niro faze jedni su od najboljih u Martyjevoj karijeri (a i filmskoj umjetnosti općenito), dok su ostvarenja s DiCaprijem ipak za koplje lošija (uz častan izuzetak odličnog ”Departeda”). Ne radi se o lošim filmovima, ali ”Otok Shutter”, ”Bande New Yorka” i ”Avijatičar” nisu remek-djela.

Aha, sad vidim da je naslov ovog članka ”[Recenzija] Vuk s Wall Streeta”, a ne ”Pregled filmografije Martina Scorsesea i komparativna analiza kvalitete ostvarenja s De Nirom i DiCapriom u glavnim ulogama”.

U pojedinim trenucima na platnu je bilo toliko odvratnih prevaranata koji su se bogatili tuđim novcem da čovjek ne bi znao gleda li Vuka s Wall Streeta ili dokumentarac o Hrvatskoj gospodarskoj komori
U pojedinim trenucima na platnu je bilo toliko odvratnih prevaranata koji su se bogatili tuđim novcem da čovjek ne bi znao gleda li Vuka s Wall Streeta ili dokumentarac o Hrvatskoj gospodarskoj komori

Dakle, Vuk s Wall Streeta. Nemojmo se zavaravati, ovaj film pogledat ćete sve da ovdje napišemo da na kraju projekcije umjesto odjavne špice puštaju iperit ili novi album Antonije Šole. I nećete pogriješiti. Vuk je definitivno zabavan film. Za one koji ne znaju, snimljen je prema (navodno) istinitoj priči o Jordanu Belfortu. Mladom brokeru koji je prvi radni dan odradio u ponedjeljak 19. listopada 1987., poznatiji kao Crni ponedjeljak, dan kad je američka burza doživjela najveći krah u povijesti i samo u nekoliko sati izgubila 20% svoje vrijednosti. Belfort je, dakle, bio zaposlen otprilike 8 sati, što je točno 8 sati više od prosječnog 30-godišnjeg Hrvata s diplomom.

Nakon otkaza ovaj sitni broker pronalazi novi posao na kojem je trgovao tzv. ”pink sheet” dionicama. Ukratko, radi se o dionicama tvrtki uspješnih poput stranice koju sad čitate. Ali promoćurni Belfort ubrzo shvaća da naivnim neobrazovanim Amerima može prodati priču da će avio kompanija koja testiranja vrši bacanjem papirnatih aviona na poligonu u garaži uskoro postati najveći svjetski avioprijevoznik i osniva vlastitu tvrtku Stratton Oakmont preko koje će u narednih nekoliko godina na pink sheet dionicama (ilegalno) zarađivati milijune i milijune dolara.

http://bit.ly/1awyro7 Nema na čemu
http://bit.ly/1awyro7 Nema na čemu

Sa svojom ekipom zgubidana, klošara i niškoristi Belfort će zarađeni (ukradeni) novac znati i trošiti. Već s prvim ozbiljnijim zarađenim novcem kupovat će kurve, drogu i alkohol, priređivati obijesne tulume i orgije na kojima se pohlepni brokeri pretvaraju u poludivljake koji nadrogirani ševe sve što im prođe ispred šlica. I to je, ukratko, sve o čemu se u Vuku s Wall Streeta radi. Scorsese tri sata prikazuje festival nemorala i pokušava nam dočarati na koje načine novac troše oni koji ga zarađuju toliko brzo da ga zapravo potrošiti ni ne mogu.

Filmu definitivno nedostaje dubine. Kad gledate priču o usponu i padu jednog od najpoznatijih prevaranata s Wall Streeta očekivali bi da će vam autor ponuditi nekakav insight u čitavu priču. Kako se točno obogatio, kako funkcionira mešetarenje dionicama, na koji način je Belfort varao sistem itd. U dva kratka navrata DiCaprio probija tzv. četvrti zid i obraća se direktno gledateljima. Kreće objašnjavati princip na kojem funkcionira prva javna ponuda dionica (IPO – Initial Public Offering), ali se nakon nekoliko rečenica zaustavlja i kaže ”ma, vi ionako to ne biste razumjeli”. Ovo nije mogla biti istinitija konstatancija za nakupinu prišteva koja je dva reda iza mene vikala ”uuuuuu” svaki put kad bi se na ekranu pojavile sise, dakle svakih 14 sekundi, ali ostaje osjećaj da je Scorsese film mogao napraviti kao da se ne obraća polupismenoj bagri iz Kladnjica koja se za 19 kuna na tri sata došla malo ugrijati i vidjeti više golih žena nego u ostatku svog života.

Čisto da na stranicu privučemo ljude koji guglaju Leonardo DiCaprio sa svijećom u guzici. Tko ne želi takve ljude na svojoj stranici
Čisto da na stranicu privučemo ljude koji guglaju Leonardo DiCaprio sa svijećom u guzici. Tko ne želi takve ljude na svojoj stranici

Vuk s Wall Streeta jedan je od netipičnih Scorseseovih filmova. Zapravo, da vas teleportiraju u kino bez da znate tko je režirao film vjerojatno bi pomislili da gledate kakvu Tarantinovu eskapadu punu seksa, nasilja i bespotrebno-genijalnih dijaloga poput onog kad predsjednik i svi dopredsjednici Stratton Oakmonta održavaju hitni sastanak na kojem raspravljaju o formalno-pravnim zavrzlamama korištenja patuljka umjesto pikado strelice na uredskoj zabavi.

Takve scene definitivno su zabavne, ali film neće učiniti klasikom sedme umjetnosti. No, Vuk s Wall Streeta dovoljno je dobar da DiCapriju donese još jednu nominaciju za Oscara. Bez sumnje, Leonardo je kvalitetan glumac, a isto vrijedi i za njegovog sidekicka, uvijek odličnog Jonaha Hilla.  Od ostalih uloga svakako treba istaknuti kratak cameo Mathewa McConaugheya koji je iz nekog nepoznatog razloga i kontra svake logike izrastao u vrhunskog glumca. Da je imao imalo važniju ulogu u filmu, pojeo bi čak i Lea DiCapria.

Jedan od češćih prigovora Scorseseovom Vuku je da je zapravo snimio mizoginistički film (neće pomoći ako ponovno pročitaš riječ, guglaj). Žene su, istini za volju, uistinu svedene na objekte i niti jedna od glumica nije imala priliku da se istakne po ičemu osim po uređenosti grma poviše vagine. Mlada Margot Robbie ovom ulogom vjerojatno se probila na A-listu Hollywoodskih ljepotica, ali, sve da se ovdje rađa nova Meryl Streep, to ionako nijedan heteroseksualan muškarac ne bi primijetio od onog lijepog lica. Što objašnjava činjenicu da filmski kritičari hvale njenu izvedbu. Uloge ostalih glumica nisu vrijedne spomena, što je šteta obzirom da je u tri sata dugačkom filmu bilo prilike da se većina likova malo temeljitije obradi. A upravo je ”bespotrebno dug” jedan od najčešće korištenih izraza pri opisu Vuka s Wall Streeta. Isto, naravno, vrijedi i za ovu recenziju.

Razveseli nas klikom:

0 comments