Kompjuterske igre iz devedesetih ili vrijeme kad se igralo srcem, a ne prstima (drugi dio): Sensible soccer, FIFAšizam i PESijatrija

Nakon romantičnog prvog dijela, drugi dio članka o kompjuterskim igrama devedesetih krenuli smo otvoriti sa Sensible soccerom i ostalim nogometnim simulacijama. Naravno, kao svaki pravi igrač nogometne simulacije, ne da smo pretjerali, nego smo još morali kratiti. Onda smo shvatili da nogometne simulacije zaslužuju svoj članak…

Konzola bez nogometne simulacije zamisliva je poput hrvatskog ministra s dokazivim porijeklom imovine. Znam, naći će se netko sada tko je još osamdesetih bio geek i napisati da je prije Sensible soccera na legendarnom Atariju bila prva prava nogometna simulacija koja se, jer su tako igre tada izgledale, prodavala i pod košarkašku, hokejašku i rukometnu simulaciju. Za ovu priču je važno da je Sensible soccer bio prva igra koja je, osim cjelokupne memorije na 386-ici, zauzela i cjelokupnu memoriju našeg srca… Evo priče o tome, pripremite maramice, znamo da ih čuvate negdje kraj kompjutera.

Ovako je to bilo.

Ovako kvalitetno postavljena obrana danas se može vidjeti još samo na pašnjacima HNL-a

U one dane pojavio se Sensible soccer, nogomet koji je izgledao kao da je iz samog raja izašao. A i perspektiva je bila kao da se kamera nalazi u samom raju jer su igrači bili tek okrugle crne točkice daleko dolje na zelenoj površini, s iznimkom Roberta Prosinečkog kojemu nitko tih davnih godina, a bogami i ovih novijih, nije rekao za postojanje frizera, pa je jedini bio prepoznatljiv. Da, dame i gospodo, bila je to prva nogometna igra gdje se moglo igrati s Hrvatskom. I gdje se moralo igrati sa srcem. Jer, ruku na to isto srce, sama igra nije nudila nešto posebno. Gore, dolje, lijevo, desno, opali i dodaj ako baš moraš, nešto kao igra hrvatskih prvoligaša. Tu i tamo, pojavio bi se neki baja iz ulice kojem bi rođak ih Frankfurta rekao kako napraviti neki trik i zabiti gol. Onda bi taj vedrio i oblačio po kvartu sve dok se ne bi pojavio netko s boljim i učinkovitijim trikom…

FIFA nas je, kao što je jasno iz priloženog, potpuno kupila revolucionarnom grafikom gdje se čak na boljim kompjuterima moglo razlikovati igrače po boji kože

E onda je došla sredina devedesetih. Potkupljivi i dječački naivni, zaboravili smo dobri stari Sensible soccer i počeli igrati FIFA-u. Poput prevaranta u jeftinoj drami, FIFA nam je naizgled ponudila sve – grafika u kojoj glave više nisu bile kockaste nego trokutaste, komentatora s fondom od trideset riječi, znači dvostruko više od riječi koje je tih godina u svojim floskulama koristio Ivić Pašalić, o igrivosti, izboru momčadi, raznim kamerama i sučelju, nije bilo rasprava. FIFA je imala sve. Osim srca, što ćemo shvatiti tek godinama poslije. I tako, malo po malo, zaboravili smo dobri stari Sensible soccer, koji više nikad neće postići onu slavu koju je imao iako je, rijetki to znaju, izlazio godinama poslije. Poraz Sensible soccera bio je i naš poraz. Prešli smo na tamnu stranu i otkrili jednu važnu životnu istinu, nikoga ne briga kakav si iznutra ako imaš dobru grafiku.

Prolazile su tih godina mnoge nogometne simulacije kroz naše živote. Rijetki će se sjetiti Michael Owen World’s League Soccera, igre koja je imala više bugova nego ovaj igrač ozljeda. A i završila je kao i ovaj igrač – očekivalo se mnogo više. This is football je bila je sve samo ne football, a onda su, nakon par godina FIFA-inog besmisla, stariji počeli šuškati o igri toliko realnoj da kad Šukeru kažeš da doda on svejedno puca.

Dolazak Boga

Nije imao grafiku, imena su bila lažna, publika smiješna, a momčadi si mogao pobrojati na prste jedne ruke. Ali imao je igrivost. PES, tada još ISS pro, je vratio vjeru u simulacije. Nakon godina FIFA-e i dvoznamenkastih rezultata, golova s centra, PES je napokon vratio vjeru u igrivost, a jednom zauvijek muškarce podijelio na one prave i one koji igraju FIFA-u.

Barabama iz EA Sportsa trebalo je par godina da shvate koliko su pogriješili – njihovu jeftinu nogometnu arkadu sa četrdeset golova po utakmici više nitko nije pušio – pravu raju odavno su izgubili. Prijelaz milenija bio je veliko doba PES-a. Nikada nisu izdavali specijale pred svjetska prvenstva, publiku nisu mijenjali do današnjeg dana, sučelje još manje, ukratko, PES nije imao ništa osim igrivosti. I to je bilo dovoljno. Kontra mraku, kontra sili i kontra divu iz EA Sportsa koji je svoj povratak vrebao poput Saurona, uljuljali smo se tih godina u toplo krilo koje su nam Japanci servirali na godišnjoj bazi. Povijest je postala legenda, legenda je postala mit, a malo tko se sjećao boli i patnje koju nam je godinama svojim kretenskim simulacijama prouzročila FIFA. Živeći život između dva paljenja Playstationa, osim ocjena u školi jedino su više stradavali joystici. Poneka gruba riječ, nekad i šaka u glavu, vječno kukanje kako sam „pritiskao kocku al’ joystick nije uhvatio“ i najveća uvreda od svih – reći nekome da je gol zabio slučajno; u moru psovki, šaka, znojnih dlanova, izgriženih gljiva na analogu i kilograma razbijene plastike iz joysticka, stvarala su se životna prijateljstva.

Možda Messi i Ronaldo jesu najbolji igrači svijeta, ali ako ne znate za ubojiti trojac Miranda- Castello- Baroja, onda vi o nogometu jednostavno ne znate ništa

Prošle su godine, stare PC 386-ice sada viđamo još jedino po državnim poduzećima, dobri stari Playstationi već godinama kupe prašinu na vrhu ormara, odmah do kese sa razbijenim joysticima koja uvijek nekako preživi ono jednogodišnje kompletno čišćenje sobe. Ne možeš dio sebe jednostavno baciti u kontejner.

Nova vremena donijela su nove izazove – mijenjali smo adrese i gradove, životne stavove, žene i barove, a na PES-u se jedino mijenjala godina. Doslovno, jer je često grafika ostajala ista, a publiku i transparente iza gola nisu mijenjali pa… vjerojatno nikad. Ali nije nas nikad bilo briga. U nekoga se možda zaljubiš radi izgleda, ali na kraju ga voliš zbog onoga što je.

U međuvremenu vratila se FIFA i udarila na one najnaivnije – na mlade, koji će, baš poput nas petnaestak godina prije, biti povučeni blještavilom FIFA-ine grafike, izborom stadiona i količinom online modova.

I danas FIFA i dalje i ima bolju grafiku, publiku, Olić se kod njih ne zove Olenbe, ima više klubova, čak joj, tako kažu, ja je igrao nisam, ni igrivost više nije loša. Samo, jebiga, nema dušu. Prošle su godine, i mlađe generacije, uvijek iste, ne poštuju što im stariji imaju reći pa i dalje igraju igru koja je jednom davno svojom nekvalitetom i populistički, jadnim pristupom njegovoj svetosti, nogometu, pljunula u lice svakom pravom gameru. Preživjeli smo pravi fašizam, preživjet ćemo i moderni FIFA-šizam. Dobar pokušaj EA sports, nearly, but in football terms nearly is nowhere!