Bilo je to gadno doba. Rat je taman bio završio, tvornice su nestajale brže od janjetine na proslavi sveca zaštitnika u Dalmatinskoj zagori sa tom razlikom što, jebiga, janjetina za razliku od tvornica devedesetih košta više od jedne kune.
Razne su se priče pričale u to doba, prave male urbane legende o konzolama, a svaka se konzola zvala Nintendo. Problem je što nijedna od tih konzola nikakve veze sa Nintendom nije imala, ali mladi, glupi i bez pristupa internetu tada to nismo znali.
Danas djeca vjeruju u Djeda Božićnjaka, sposobnost Zorana Milanovića ili neko treće mitsko biće koje donosi darove. U devedesetima je postojao Stric iz Njemačke, mitsko biće koje će kad dođe na Božić donijeti pravi pravcati Nintendo. Naravno, poput svakog mitskog bića ili najavljenih reformi, od toga nikad ništa nije bilo.
A onda se On pojavio. Bog iz Japana je preko noći osvojio tržište i naša srca. Playstation jedan je došao i ušao u legendu. Prošle su godine, umirovili smo prvo njega, a onda i njegova dva mlađa brata. U prašnjavoj kutiji na vrhu ormara oni pokvareni, izgrebani i umorni prkose svakom sređivanju sobe. Jebiga, ne možeš dio sebe baciti u smeće.
Današnje igre možda imaju grafiku, otvoreni svijet i slična sranja, ali nemaju ono nešto. Onaj osjećaj kad zavrtiš jebeni CD koji nikad neće da učita iz prve. Onaj osjećaj kad nakon sedam sati igranja otac naprasno iskopča Playstation iz struje, a memorijsku nemaš. Uglavno, shvatili ste, današnje igre imaju sve, ali nemaju ništa.
Ovo je pet igara koje su obilježile Playstation. Naravno, lista je subjektivna.
FIFAšizam i PESijatrija
Konzola bez nogometne simulacije zamisliva je poput hrvatskog ministra s dokazivim porijeklom imovine. Znam, naći će se netko sada tko je još osamdesetih bio geek i napisati da je prije Sensible soccera na legendarnom Atariju bila prva prava nogometna simulacija koja se, jer su tako igre tada izgledale, prodavala i pod košarkašku, hokejašku i rukometnu simulaciju. Za ovu priču je važno da je Sensible soccer bio prva igra koja je, osim cjelokupne memorije na 386-ici, zauzela i cjelokupnu memoriju našeg srca… Evo priče o tome, pripremite maramice, znamo da ih čuvate negdje kraj kompjutera.
Ovako je to bilo.
U one dane pojavio se Sensible soccer, nogomet koji je izgledao kao da je iz samog raja izašao. A i perspektiva je bila kao da se kamera nalazi u samom raju jer su igrači bili tek okrugle crne točkice daleko dolje na zelenoj površini, s iznimkom Roberta Prosinečkog kojemu nitko tih davnih godina, a bogami i ovih novijih, nije rekao za postojanje frizera, pa je jedini bio prepoznatljiv. Da, dame i gospodo, bila je to prva nogometna igra gdje se moglo igrati s Hrvatskom. I gdje se moralo igrati sa srcem. Jer, ruku na to isto srce, sama igra nije nudila nešto posebno. Gore, dolje, lijevo, desno, opali i dodaj ako baš moraš, nešto kao igra hrvatskih prvoligaša. Tu i tamo, pojavio bi se neki baja iz ulice kojem bi rođak ih Frankfurta rekao kako napraviti neki trik i zabiti gol. Onda bi taj vedrio i oblačio po kvartu sve dok se ne bi pojavio netko s boljim i učinkovitijim trikom…
E onda je došla sredina devedesetih. Potkupljivi i dječački naivni, zaboravili smo dobri stari Sensible soccer i počeli igrati FIFA-u. Poput prevaranta u jeftinoj drami, FIFA nam je naizgled ponudila sve – grafika u kojoj glave više nisu bile kockaste nego trokutaste, komentatora s fondom od trideset riječi, znači dvostruko više od riječi koje je tih godina u svojim floskulama koristio Ivić Pašalić, o igrivosti, izboru momčadi, raznim kamerama i sučelju, nije bilo rasprava. FIFA je imala sve. Osim srca, što ćemo shvatiti tek godinama poslije. I tako, malo po malo, zaboravili smo dobri stari Sensible soccer, koji više nikad neće postići onu slavu koju je imao iako je, rijetki to znaju, izlazio godinama poslije. Poraz Sensible soccera bio je i naš poraz. Prešli smo na tamnu stranu i otkrili jednu važnu životnu istinu, nikoga ne briga kakav si iznutra ako imaš dobru grafiku.
Prolazile su tih godina mnoge nogometne simulacije kroz naše živote. Rijetki će se sjetiti Michael Owen World’s League Soccera, igre koja je imala više bugova nego ovaj igrač ozljeda. A i završila je kao i ovaj igrač – očekivalo se mnogo više. This is football je bila je sve samo ne football, a onda su, nakon par godina FIFA-inog besmisla, stariji počeli šuškati o igri toliko realnoj da kad Šukeru kažeš da doda on svejedno puca.
Dolazak Boga
Nije imao grafiku, imena su bila lažna, publika smiješna, a momčadi je bilo toliko malo da bi ih čak i Karamarko znao pobrojati. Ali imao je igrivost. PES, tada još ISS pro, je vratio vjeru u simulacije. Nakon godina FIFA-e i dvoznamenkastih rezultata, golova s centra, PES je napokon vratio vjeru u igrivost, a jednom zauvijek muškarce podijelio na one prave i one koji igraju FIFA-u.
Barabama iz EA Sportsa trebalo je par godina da shvate koliko su pogriješili – njihovu jeftinu nogometnu arkadu sa četrdeset golova po utakmici više nitko nije pušio – pravu raju odavno su izgubili. Prijelaz milenija bio je veliko doba PES-a. Nikada nisu izdavali specijale pred svjetska prvenstva, publiku nisu mijenjali do današnjeg dana, sučelje još manje, ukratko, PES nije imao ništa osim igrivosti. I to je bilo dovoljno. Kontra mraku, kontra sili i kontra divu iz EA Sportsa koji je svoj povratak vrebao poput Saurona, uljuljali smo se tih godina u toplo krilo koje su nam Japanci servirali na godišnjoj bazi. Povijest je postala legenda, legenda je postala mit, a malo tko se sjećao boli i patnje koju nam je godinama svojim kretenskim simulacijama prouzročila FIFA. Živeći život između dva paljenja Playstationa, osim ocjena u školi jedino su više stradavali joystici. Poneka gruba riječ, nekad i šaka u glavu, vječno kukanje kako sam „pritiskao kocku al’ joystick nije uhvatio“ i najveća uvreda od svih – reći nekome da je gol zabio slučajno; u moru psovki, šaka, znojnih dlanova, izgriženih gljiva na analogu i kilograma razbijene plastike iz joysticka, stvarala su se životna prijateljstva.
Nova vremena donijela su nove izazove – mijenjali smo adrese i gradove, životne stavove, žene i barove, a na PES-u se jedino mijenjala godina. Doslovno, jer je često grafika ostajala ista, a publiku i transparente iza gola nisu mijenjali pa… vjerojatno nikad. Ali nije nas nikad bilo briga. U nekoga se možda zaljubiš radi izgleda, ali na kraju ga voliš zbog onoga što je.
U međuvremenu vratila se FIFA i udarila na one najnaivnije – na mlade, koji će, baš poput nas petnaestak godina prije, biti povučeni blještavilom FIFA-ine grafike, izborom stadiona i količinom online modova.
I danas FIFA i dalje i ima bolju grafiku, publiku, Olić se kod njih ne zove Olenbe, ima više klubova, čak joj, tako kažu, ja je igrao nisam, ni igrivost više nije loša. Samo, jebiga, nema dušu. Prošle su godine, i mlađe generacije, uvijek iste, ne poštuju što im stariji imaju reći pa i dalje igraju igru koja je jednom davno svojom nekvalitetom i populistički, jadnim pristupom njegovoj svetosti, nogometu, pljunula u lice svakom pravom gameru. Preživjeli smo pravi fašizam, preživjet ćemo i moderni FIFA-šizam. Dobar pokušaj EA sports, nearly, but in football terms nearly is nowhere!
Crash Team Racing
Najgora noćna mora svakog vlasnika Playstationa bila je dolazak gostiju pa bi ti zli otac naredio da malo i drugima daš da se igraju. Oni sretnici koji su imali čak dva joystica, njih obojica, iživljavali bi se na onom jadniku koji je prvi put uzeo joystick u ruke stavljavaši Roberta Carlosa u špicu i punivši mrežu neukog jade brže i više nego što HDZ-ovci pune Remetinec.
Ipak, postojala je jedna igra koja je bila toliko jednostavna da su je i curice mogle igrati. Crash team Racing bila je i ostala najzabavnija stvar koju je civilizacija ikad proizvela. Grafika kao iz crtića, zabavne utrke i raketiranje prvoplasiranog sekund prije nego će ući u cilj, CTR je bila igra gdje su pucali jojsticy i prijateljstva.
Metal Gear Solid
Kakvo ste imali mišljenje o Metal Gear Solidu odlučivalo je kakav ste tip igrača i čovjeka. Sa imbecilno glupim sistemom u kojem ne gledate Solida Snakea iz prvog ili trećeg lica, nego preko nadzornih kamera smještenih u prostoriji, prvi dio MGS-a bio je jedva igriv. Tko je igrao zna o čemu pričam, tko nije igrao ionako je peder ili žensko pa nije jasno što uopće radi na tekstu o igricama.
No, tko je prošao prvi MGS prešao je i sve ostale. Ustvari, Metal Gear Solid je izalzio isključivo na Play Stationu pa je često bio odlučan faktor u razmišljanju o kupnji dvice pa onda kasnije i trojke. MGS je bio i ostao najbolja igra na svijetu i tu nema dileme.
Tekken 3
Tekken je bio nastavak popularnih aparatskih barskih igara iz osamdesetih. Koliko god princip bio glup, igra je bila jebeno igriva, a ono što se nekome činilo kao besmisleno lupanje po joysticu zapravo je bilo kirurški precizno izvođenje obrambenih i napadačkih poteza i comboa.Zanimljivo, igra se jednostavno odjednom pojavila kao Tekken 3, za jedinicu i dvojku nitko nikada nije čuo.
Medal of Honor
Kakva je ovo bila revolucija. Uz Tomb Raider, Medal of Honor je bila igra koju nitko nikada nije pravilno izgovorio. Naravno, mjesto radnje je bio Drugi svjetski rat, a mnogima je ovo, uz propovijedi lokalnog svećenika, bio prvi kontakt sa fašizmom. Naime, u MOH-u ste se borili protiv zlih Nijemaca koji, vidi vraga, nisu umirali kad bi ih pogodili u nogu nego su bili toliko pametni da otpužu i sakriju se. To je bila revolucija, naime, nebiste vjerovali, u MOH-u neprijatelji nisu bezglavo jurili prema vama. Negdje oko 2000. godine pojavio se Medal of Honor Allied Assault, a misija iskrcavanja u Normandiji bila je i ostala jedna od najfascinantnijih misija u povijesti video igara. Onda se pojavio prvi COD i pojeo Medal of Honor da se više nikada ne vrati.
Osim toga, Medal of Honor je imao i čuveni “multyplayer” mod gdje si se sa prijateljem hvatao na praznoj mapi tako da je ekran bio podijeljen popola. To danas zvuči prilično kretenski, jer i jest kretenski, s obzirom da si u svakom trenutku vidio gdje se neprijatelj skriva ali u to doba razvitka tehnologije i ovako besmislene stvari su bile prihvaćane zdravo za gotovo.
PS. Nismo zaboravili Drivera, samo smo ga se kasno sjetili, a rekli smo da je pet igara. Nismo zaboravili ni Tony Hawk Pro Skater 2. Ostalo smo zaboravili, pa nas slobodno vrijeđajte u komentarima jer vjerojatno to i zaslužujemo. Naime, izdvojiti samo pet igara toliko je neprofesionalno, fejk i jadno da bi čovjek pomislio da volimo FIFA-u
0 comments