Baka nije komentirala kako joj je unuk narastao otkad su se zadnji put vidjeli

Čitajte osobnu ispovijest naše novinarke o događajima koji će redefinirati odnose među različitim generacijama.

OGULIN – Iako u redakciju Sprdexa svakodnevno stižu mailovi čitatelja o raznim neobičnim stvarima koje im se događaju, danas vam Vaša novinarka donosi osobnu ispovijest, istinu o događaju od kojeg se još uvijek oporavljam.Ja sam, znate, mlada mama. Moj sin Luka ima 11 godina i 2 puta godišnje čitava obitelj putuje kod mojih roditelja u Liku. Prije puta obično svratimo do lokalne prodavaonice i kupimo oko 12 kila živaca, tisuću izraza ”ma prije je bilo puno bolje” i 15-ak tisuća potvrdnih klimanja glavom. Tako je bilo i ovaj put i bili smo sasvim mirni i spokojni, u autu smo pjevali pjesme. Ne mogu reći da se time ponosim, ali Luka je već dva mjeseca bio na posebnoj dijeti. Jeo je samo krafne. Udebljali smo ga oko 30 kila i čak smo se potajice nadali kako će baka biti zadovoljna njegovom težinom. Priznat ću, bili smo uzbuđeni.

No, malo smo tada znali kakva nas sve neobična događanja čekaju po dolasku u maleno mjestašce kraj Ogulina. Odmah po dolasku primijetili smo baku kako stoji ispred kuće uzbuđeno nam mašući. Parkirali smo auto, Luka je odmah požurio vani da pozdravi baku. Onako debeo i mastan, nije mogao ni potrčati. Konačno se, ipak, doteturao do bake i pao joj u zagrljaj, a onda se dogodilo ono što znate otkad ste pročitali naslov ovog članka.

Tišina. Baka Barica nije komentirala kako je Luka narastao. Svi smo stajali zbunjeni. Ta je rečenica početak svakog našeg razgovora unazad 11 godina. Svi scenariji koje smo uvježbavali putem ovisili su o toj prvoj rečenici. Ne moram ni naglašavati da nas je uhvatila panika.

”S obzirom da je Luka adolescent i još se razvija, sasvim je očekivano da je oko 5 centimetara viši od zadnjeg puta kad smo ga vidjeli. Rast je najnormalnija stvar koja se događa u životima adolescenata. Luka, razvijaš se u skladu sa svim očekivanja” – konačno je prozborila baka.

”Da! No ne čini li ti se da je ipak malo pretio? Pazite li na njegov dnevni unos ugljikohidrata?” – upitao je djed Ivan.
”Uistinu. Možda bi bilo najbolje da danas preskoči ručak. Jamačno je gricnuo kakvu čokoladicu putem, šanse su da uopće nije ni gladan.” – nadovezala se baka.

Iza Lukinih crvenih masnih obraza mogao se jasno vidjeti pogled ispunjen upitnicima i razočaranjem. Moj muž je krenuo tražiti skrivene kamere, a ja, ja sam odlučila napisati tekst na Sprdexu.
Što se, zaboga, dogodilo?

”Šokirana si jer niste očekivali kako će dolaskom informacijskih tehnologija u Liku tvoji roditelji naučiti koristiti se kompjuterom. Otkada nam je država ukinula poticaje užasno nam je dosadno. Ne bavimo se više fizičkim poslovima. Mi smo sada pametniji od vas. Sucks to be you. Da, znamo i engleski. I čitamo Sprdex. Super je, baš se nasmijemo. Grozno je što nam T-com isporučuje Internet brzine 1/mbps. Nekad se ne možemo dogovoriti koji video na TED-u da pogledamo, a nema smisla da s tom brzinom učitavamo dva. Što ima s vama?” – tonom kao da je sve normalno pojasnila je situaciju baka Barica.