Prisutni u čekaonici drniškog Doma zdravlja pronašli rješenja za većinu svjetskih problema

 Nažalost, dr. Beginiću se žurilo na turnir u balotama i kružok veleumova iz čekaonice prekinut je baš kad su se Mirko (87) i Matan (92) dotakli svjetske ekonomske krize.

DRNIŠ – Autor ovih redova uvjeren je da je svatko barem jednom doživio liječničku ili zubarsku čekaonicu te, ako ne sudjelovao, a ono barem poslušao što o gorućim svjetskim i državnim problemima govore potpuni neznanci. Ipak, drniški slučaj mogao bi staru hrvatsku zabavu rješavanja svjetskih problema za vrijeme višesatnog čekanja pregleda baciti u središte europske i svjetske znanosti. Daniel Sarrifo, povjereni EU za pitanje predpristupnih fondova ovoga je tjedna službeno bio u Drnišu da provjeri je li novac iz fondova završio u džepovima lokalnih političara ili su pak sredstvima EU za poljoprivredu kupljeni novi Audiji članovima vladajuće stranke u ovom malenom gradiću.

Sreća je htjela da Daniel naruči čevape u fast foodu ”Oluja” koji su ga već sljedeće jutro natjerali u posjet doktoru. Pripremivši se za trosatno čekanje, gosp. Sarrifo odlučio je svoj dobri hrvatski vježbati na slušanju priča lokalnog stanovništva koje se zateklo u čekaonici.

„Bivša država nije valjala al bar se radilo pa se imalo nešto. A šta je ovo danas došlo. Evo moja čera, 23 ima ni posla ni muža“ jadao se umirovljeni limar propalog drniškog Metalplasta, postrojenja za izradu čeličnih vijaka kojih ima, pohvalit će vam se Vito, i na mostu u San Franciscu.

„Oslobodi Bože šta je ovo došlo na svit. U moje doba samo se do vode tri sata pješačilo, a danas bez auta ni u dućan neće da odu“ u kratkoj je sociološkoj analizi Mara (82) komparirala odlike mlađe društvene populacije prije sedamdeset godina i sada. „Au, koliko je kroz moje ruke prošlo, zato me sad i kičma boli.“

„Ma sve vam je to došlo izvanka. Svako govori svoje. Krali su i oni prije. Kradu i ovi danas. Svako svome“ lopticu je na politiku prebacio Jakov, 65, bubrežni kamenac.

„E e, divlji je to svit vanka. Priča meni moj pokojni Joko, trideset godina autobus je za Njemačku vozija“ nadovezala se Ankica Kapisoda, rođena Belinić, reuma.

„Ma nemoj mi reć da si od Joke pokojnog, sa braton san mu radija, sedandesetidruge postavljali rasvjetu na stražarskoj kući doli u TLM-u u Šibeniku“ pokušao je Stjepan, koji je do sada šutio, priču prebaciti na osobnu razinu, ali ostali su ga sasjekli ne zato što su željeli nego zato što se spomenula Njemačka, o kojoj, naravno, svatko ima što za reći.

„Eeee evo, jedino švabe nisu u krizi. A gori van se ljudi moji radi po deset sati na dan“ upućen je u njemačku radnu bilancu spomenuti Vito. Sljedećih sat vremena pričalo se o tome koliko je Njemačka dobra zemlja. Veliko hvaljenje njemačkog naroda iziritiralo je malo Stjepana koji je kod Sutjeske ranjen u nogu. Primijetila je to Mara poentiravši: „Ma ljudi moji triba radit“ što je bio konačan dokaz gospodinu Sarrifu kako diskusije iz hrvatskih čekaonica treba prenijeti u europske sabornice.