Splitski mehaničari i vatrogasci na rubu gladi: „Prometovi“ autobusi puna tri dana bez kvara i požara

Slijedi vikend pa se automehaničari i vatrogasci nadaju da će pijana srednjoškolci pokvariti autobus kad to već neće učiniti izdržljvi austrougarski dijelovi u haubi.

„Prvog dana mislio sam: „Ma hajde, to je slučajnost“, drugog sam već razmišljao o tome kako je to čudo. Trećeg sam već počeo razmišljati o svojoj egzistenicij“ tako bi se u nekoliko rečenica mogla opisati geneza zabrinutosti jednog splitskog automehaničara koji je specijalizirao popravak vozila izrađenih prije Prvog svjetskog rata, stoga, razumije se, živi od svakodnevnog popravljanja Prometovih autobusa.

Naime u zadnja 3 dana mehaničari ni vatrogasci nisu imali niti jednu intervenciju na autobusima splitskog Prometa. To je izazvalo zabrinutost jer je opće poznata činjenica da Prometovi autobusi spašavaju radna mjesta mehaničarima na terenu, od njih živi velik broj vatrogasaca, a također rade veliki promet vozačima labudica za šlepanje autobusa.

 „Eee ljudi moji ovo ne ide na dobro. Evo ja već 3 dana ne izlazim na teren i sve se bojim da je Promet autobuse sa gradskih linija prodao u staro željezo umjesto da ih narednih desetak godina pošalje da voze prema Omišu ili selima u zaleđu. Propast ću. Novi autobusi nisu nikako dobri, automatski mjenjači se premalo kvare, amortizeri ne otpadaju, pod također ne propada, ulje više ne curi, a i harmonike ne pucaju na uzbrdicama“ zabrinut je mehaničar Viktor

„A znate nije ni meni nije drago što su stare autobusi povučeni iz uporabe zbog turističke sezone. Klima uređaj me svako ljeto propuše onda se razbolim, a fali mi i onaj lijepi ustajali miris autobusa. Eto, deset godina ne pušim travu jer me miris nafte u autobusima dovoljno „pukne“ a toga u ovin novin busevima nema. Evo ću dilera nazvat nakon deset godina. Šta će se obradovat ako u međuvremenu nije završija na Bilicama (op.ur. splitski zatvor) ili bar u Banovini“ govori nam jedan od putnika splitskog Prometa.

„Mrzim sezonu i ove nove autobuse koji mogu ići brže od petnaest na sat. Da sam se u takvom jednom vozila nikada ne bi upoznala dečka koji je išao brže od autobusa te na sljedećoj stanici ušao unutra i osvojio me rečenicom kako se odlučio na javni prijevoz jer mu se nigdje ne žuri“ sjetna je Lukrecija iz Solina.

Ipak, kako smo već napisali, stari autobusi, osim uspomena, nude i egzistenciju za mehaničare koji se boje da će Promet jednom zauvijek stare autobuse zamijeniti novijima. Pisali su, kažu, Kerumu i molili ga da dobije izbore jer on sigurno ne bi mislio o javnom prijevozu, ali sada je očito da njegov reizbor neće biti slučaj. „Jedina istanca koja nam ostaje je UNESCO gdje smo tražili da stari autobusi i sve što oni donose, kao što je kvarenje na plus četrdeset i trosatno čekanje novog autobusa, paljenje motora i slične stvari uđu pod zaštitu ove organizacije kao izvorna kulturna baština koja bi usput sačuvala posao brojnim mehaničarima i vatrogascima koji su u posebno teškom položaju jer u Dalmaciji je malo što da već nije izgorjelo. A za razliku od šuma, Prometovi autobusi bili su do sada neiscrpan izvor požara.

AUTOR: M. zvan Srdela