Nekada davno, kada je svaki građanin tek suverene Hrvatske vjerovao u bajku o boljem sutra, djecu se uspavljivalo pričanjem bajki i basni ništa manje vjerojatnim o tzv. ‘novoj Švicarskoj’ kako smo tepali mladoj državi. Danas, dvadesetak godina kasnije, vladajući uspjevaju uspavati iste te generacije nikad gladnijeg, jadnijeg i poniženijeg puka, pričajući mu bajke koje tako naivno guta, sve kako bi pod kontrolom držali taj puk i ovaj očito disfunkcionalni sistem vlasti.
Na primjer- prisjeti se samo nekog govora predsjednika Josipovića. Ne možeš, jel’? Jasno, jer si začorio kao zaklan usred govora ili od straha da ti se to ne dogodi si prebacio program. Možda si čuo narodnu legendu o bezimenom junaku koji je uspio probdijeti taj čin, no navodno je čovjeka ugrabila SOA optužujući ga za veleizdaju i opstrukciju uvođenja reda i mira, te je zadržan u tajnom laboratoriju Instituta za medicinska istraživanja gdje znanstvenici pokušavaju od njegovih stanica napraviti serum za podnošenje prijepodnevnog televizijskog programa HRT-a.
U prilog tezi da su bajke u Hrvatskoj java ide i priča o vuku i tri građana. Prije no što se zapitaš ‘Tko se boji vuka još?’ pročitaj nešto što bi ti se moglo činiti poznato…
Bila jednom tri brata Hrvata koji su odlučili živjeti u Kroejša. Vladajući vuci ih trpali u isti koš i zvali ih ‘građani’ kako bi bili pod iluzijom ravnopravnosti.
Građanin prvog reda bio je gladan ‘uspjeha’. Živio je na velikom imanju koje je dobio u bescjenje. Po toj špranci je i poslovao, zbog čega mu se tepalo da je ‘snalažljiv’, smatran je uspješnim biznismenom, utjecajnim i poštovanim građaninom. (To si ti ako si ‘tatin’ iliti tajkunov/ratnoprofiterov sin/kćer)
Građanin drugog reda bio je gladan učenja. Završio je škole i otvorio firmu kako bi bio svoj čovjek i živio lagodnim životom koji će mu omogućiti priuštiti si i pokoje gušte. Imao je zgodnu kuću koju mu otplaćuje firma. (To si ti ako si završio/la fakultet i sad bi kao neki posao našao/pokrenuo)
Građanin trećeg reda bio je gladan. Škole si nije mogao priuštiti, no nije imao problem s tim jer mu nije bilo strano ni mrsko raditi. Živio je u trošnoj kućici kupljenoj na kredit, skromnim životom i nije ga to smetalo. (To si ti ako si tog životnog puta bez zarađene/kupljene diplome i šljakerske sudbe klete)
Bio je tu i strašni vuk kojeg su se građani bojali više i od homo brakova, kojem su plaćali vječno rastuće namete, prireze, poreze… Iako je njegova uloga bila održati red u takvom sustavu, s vremenom je postalo jasno kako je vukova stvarna uloga urediti ekosustav. (To si ti ako si uhljeb državnog aparata poput Slavka, Zoke, Jace, Ive…)
Jednog dana građanin trećeg reda, nakon nekoliko neisplaćenih plaća, ostane bez posla. Kako ne može više plaćati harač vuku, stane mu vuk nabijati na vrata. „Namiri me ili ću ti otpuhati kuću!!“ –poviče vuk. „Nemam čime!“ –dobiva iskren odgovor. No nezainteresirani vuk počne silovito puhati i odnese kuću sirotom građanu. U očajničkom pokušaju spašavanja svog bezvrijednog života, kuca na vrata drugog brata Hrvata, svog bivšeg poslodavca, građanina drugog reda. „Brate otvaraj, isplati mi plaće što mi duguješ, inače pojest će me vuk!“ „-Nemam ništa!“ –dobiva iskren odgovor. Nenamireni vuk nije imao milosti prema građaninu trećeg reda…
Stane vuk lupati na vrata i građanina drugog reda, kojem je zbog nenaplaćenih potraživanja propala firma i zbog koje se zadužio kako bi pokrpao što se pokrpati dalo. „Namiri me ili ću ti otpuhati kuću!!“ –poviče vuk. „Nemam čime!“ –dobiva iskren odgovor. No nezainteresirani vuk počne silovito puhati i odnese mu kuću. Jadan i osramoćen građanin drugog reda bježi za goli život pred vukom do kuće brata prvog reda. „Brate otvaraj, isplati mi proizvode što si mi dužan, inače pojest će me vuk!“ No odgovora nije bilo. Nenamireni vuk nije imao milosti prema građaninu drugog reda…
Vuk pokuca na vrata i građanina prvog reda. „Namiri me ili ću ti otpuhati kuću!!“ –poviče on. „Nemam čime!“ –dobiva odgovor plahog podrugljivog tona. Čuje se duboki udah vuka, te potom grohot smijeha, odvališe vuk i najveći brat Hrvat uglas. Otvaraju se vrata prekrasnog doma građanina prvog reda, izlazi mu ususret. Zagrle se i upita vuk „A što ćemo s tvojim dugovima druže?“ „-Predstečajna pa otpis, kao i uvijek!“ –uz popratni grohot odgovara građanin. „Nego, jesi ti meni donio papire zemlje ono dvoje luzera?“ –upita veliki Hrvat upućujući vuka u svoje dvore. „Jašta prijatelju, evo sve čisto!“ –kaže vuk predajući mu papire. „Onda je vrijeme da nazdravimo!“ –kaže veliki brat. I živjeli su sretno i bezbrižno do kraja života. Pljačka im materina.
0 comments