Kao što su misice na svjetskim natjecanjima postavile standarde o Venezueli kao zemlji lijepih žena koje žele mir u svijetu, tako je i Trifon Ivanov postavio standarde Bugarske kao zemlje ružnih nogometaša.
Trifon Ivanov bio je prosječni stoper natprosječnog udarca koji je svjetsku slavu postigao zbog – Paninijeve sličice. Bilo je tih devedesetih fudbalera s fudbalerkama, cijela češka reprezentacija je izgledala kao natjecanje maltezera, sjećamo se Karela Poborskog, čak i velikog Nedveda kojeg horor fudbalerke također nije zaobišao. Sjećamo se nekakvog Iana Suhopareka, jednog od onih koje pamtimo po bezvrjednoj sličici koje smo se rado rješavali, sjećamo se i desetaka drugih čije ime nam je ostalo tek uspomena na bezbrižno djetinjstvo, djetinjstvo kojeg je glavna svrha bila skupljanje Paninijevih sličica pred velika natjecanja.
Ipak, čast Česima, Nedvedu, Poborskom i Suhopareku, čast svim izložbama pasa ikad održanim, i svim tim neznanim nogometašima, junacima našeg djetinjstva i žrtvama frizerskog zločina iz osamdesetih, ali nitko fudbalerku nije nosio tako nestvarno ružno kao Trifon Ivanov.
Nemojmo se lagati, nije Trifon bio velik igrač. Nije Trifon rješavao svjetska prvenstva, rukom u četvrtfinalima varao vratara i suca ili podizao na noge tribine 
svojim potezima. Trifon je naprosto bio jebeno neugledan, da ne kažemo ružan. U vremenima kad je nogomet sve više postajao biznis, kad su nogometaši poput mladog Beckhama osim terena zauzimali modne piste i naslovnice revija, Trifon je bio drugačiji. Nije bio nogometaš, bio je i ostao tip koji izgleda kao vlasnik ustaške birtije u tvom selu, onaj priprosti kočijaš s balota s Kaltenbergom u desnoj i mekim filterom 160 u lijevoj ruci koji se Boga sjeti u svakoj rečenici više puta. Trifon je, upoznali ga nismo, izgledao kao lik kojeg boli kurac i za osobni izgled i za cijeli svijet. Al Trifona smo, za razliku od mnogih drugih, zavoljeli i zapamtili, postao je jedan od rijetkih koji je umjesto statusa nogometaša uspio dobiti status istinske ikone.
Nepošteno bi bilo to ispustiti, Trifon je ipak ostavio traga. Bio je član zlatne bugarske generacije, one iz 1994., kad su on, Stoičkov, Balakov, Leškov i ekipa došli do 4. mjesta na svijetu.
Bili su Bugari i u Francuskoj četiri godine poslije, a tamo ih je upravo odveo Trifon Ivanov onim čudesnim golom protiv mrske Rusije.
Za reprezentaciju je odigrao 77 utakmica, a najveći klubski uspjeh postgao je s bečkim Rapidom kad su osvojili pokojni Kup pobjednika kupova 1996. godine.
Nakon karijere vratio se u rodnu Bugarsku, otvorio benzinsku pumpu i plašio malu djecu. Bugarski vukodlak, kako su ga zvali, umro je iznenada, od srčanog udara u pedesetoj godini života. Nije bio najveći, nije bio ni velik, ali to nije ni bitno, bio je Trifon Ivanov, čovjek kojeg ćemo pamtiti po najgoroj frizuri, neurednoj bradi i pogledu kolodvorskog kronera koji nas je umorno gledao sa dječačkih sličica. I kao takvog pamtit ćemo ga više nego neke koji su to svojim igrama možda više zaslužili.
Jer, a rekli su to i pametniji od mene, jebo bit najbolji svih vremena, svako deset godina se pojavi netko tko je najbolji svih vremena. Ali Trifon Ivanov neće više nikada.
Legendo, vjerujemo da si na nebeskim travnjacima, tamo gdje su i tvoje lopte koje si u karijeri tamo poslao. Legendo, počivaj u miru!
0 comments