U jednom trenutku pokraj mladića prozujao je motorist, a otac nije komentirao: ”Vidi budale”, dok je, kad su došli na odredište, izrazio zadovoljstvo bočnim parkingom mladog vozača.
SOLIN – Dvadesetčetverogodišnji Marko Ožegović slavio je ovog vikenda petu obljetnicu posljednje primljene plaće te je u sobu u kojoj živi s roditeljima pozvao par prijatelja da se prisjete dana kad su plastične boce bacali u koševe za smeće, a ne ih vadili iz njih. Kako je u garsonijeri od dvadesetak kvadrata postalo tijesno, Markov otac poželio je malčice prošetati vani:
„Otac mi je rekao da ga u odvedem na turnir u balotama u Mravince jer njega boli noga. Odmah sam pitao u koju je nedjelju turnir s obzirom da on sve brzine iznad trideset na sat smatra brzinom svjetlosti“ ogovara Marko oca kojemu su prihvatljive brzine vozila na razini kraja devetnaestog stoljeća. A ni stavovi mu nisu daleko.
Da lakše izdrži nedjelju na balotama, Marko je sinoć izašao te se u prijateljevu kafiću pošteno napio. Na dug naravno. „Mislio sam, nema veze ako se napijem. Mozak mi ionako ne treba kad sam s očevim kumom u Mravincima“. Nije ni spavao jer obično kad oca vozi spava na ravnim dijelovima ceste: „Ako je pravac par stotina metara dug, izravnam volan i ubijem oko. Probudim se nakon dva sata i smotam u zavoj. Shvatili ste, moj otac uživa u sporoj vožnji“.
„Izašli smo van grada, tabla je pokazivala da je dozvoljena brzina devedeset, što je otprilike 85 kn/h više od onoga što moj otac dopušta. U jednom trenutku noga mi je malo čvršće pritisnula gas pa je kazaljka na djelić sekunde pokazivala brzinu od 50 km/h“, govori Marko koji je očekivao početak monologa o brzini. Nije ga dočekao, Šimun Ožegović, Markov otac, nije prozborio ni riječ.
„Mislio sam da nije primijetio, ali onda sam postao znatiželjan pa sam opet dohvatio nevjerojatnih pedeset kilometara na sat. Otac je samo šutio“, priča Marko.
Do kraja vožnje, kune nam se Marko, dvaput je razvio brzinu od šezdeset kilometara na sat. Dalje se ipak nije usudio tako da rekord za najbržu vožnju bez grintanja oca ostaje slučaj iz Pariza 2003. godine kada je stanoviti Jacques Pateine tvrdio da je s budnim ocem na suvozačevom sjedištu vozio ludo hrabrih osamdeset kilometara na sat, ali, istini za volju, imao je opravdanje jer su žurili da stignu na posljednju epizodu serije ”L’Aquinne Bonnant”, francuske verzije ”Lud, zbunjen, normalan”.
0 comments