Otprilike ovako se kretao moj interes za film Gravitacija. Radnja se odvija u svemiru (10/10), glumi George Clooney (9/10), Sandra Bullock (2/10), 3D film (1/10), nema ljubavne priče (8/10). Odluka je naravno pala, platit ću 30 kuna za kartu i još 80 za dvadesetak zrna kukuruza. Ajde, pri odluci je pomogla i činjenica da nekad korisni IMDB film vrednuje s visokih 8,7 uz gotovo nevjerojatan metascore (96). Očekivanja su, dakle, bila visoka. Toliko visoka da sam u kino na prvi spoj pozvao i djevojku, posjetio kvartovske kamatare i odlučio uz kokice kupiti i pola litre cole.
Oko 45 minuta kasnije, dok sam budio nesretnicu na sjedalu do mene, shvatio sam koliko sam pogriješio. No, vratimo se na film.
Za one koji ne znaju, priča je sljedeća. Matt Kowalski (George Clooney) prekaljeni je astronaut na svojoj posljednjoj misiji. S njim je u svemir otputovala i liječnica Ryan Stone (Sandra Bullock) koja je na Hubble poželjela instalirati vlastiti izum koji će joj pomoći u znanstvenom radu. S njima je i neki šašavi Indijac koji, surprise surprise, nakon 10 minuta pogine.
Dok Kowalski i Stone skakuću po Hubbleovom teleskopu iz Houstona javljaju kako je Rusima bilo malčice dosadno pa su vojnim projektilom raznijeli vlastiti satelit te izazvali lančanu reakciju. U svemiru sada jedan za drugim eksplodiraju sateliti, a krhotine brzinom metka lete prema nesretnicima na Hubbleu. Komunikacijske linije sa Zemljom svakog će trenutka biti prekinute i napetost je na vrhuncu.
Sve gore opisano događa se u početnih 10-ak minuta filma i, priznajem, djeluje prilično zanimljivo. No, nakon što krhotine satelita konačno iznerede pola svemira i pošalju znanstvenicu Stone u duboki svemir, umjesto da počne, film zapravo završava. Ili bolje rečeno iz akcijskog SF spektakla pretvara se u egzistencijalnu drametinu u kojoj glavna glumica veće bitke vodi sa svojom prošlošću nego s upravljačkim kontrolama na ruskom Sojuzu dok bježi pred podivljalim satelitima.
Dvije stvari ćete pročitati u apsolutnoj svakoj recenziji o ovom filmu: vizualno impresivan i odlična gluma. Obje su točne. Ja neću ići toliko daleko i, kao 99% drugih koji su pisali o filmu, reći kako gledanje Gravitacije gotovo identično iskustvu stvarnog boravka u svemiru jer, eto, nisam bio u svemiru pa ne znam, ali valja priznati da je s tehničke strane film izvanredan. Pogled na Zemlju je impresivan, fizika, kretnje i zvukovi djeluju prilično realno. Generalno, to je jedan od onih filmova na koji bi vam roditelji rekli: ”Ma kako samo ovo snime?”. Dobro, vjerojatno bi to rekli i za Kuću debele mame, nije dobra usporedba, ali kužite poantu. Film uistinu je vizualno impresivan, ali meni bi bilo vizualno impresivno i da gledam 90 minuta striptiza Jessice Biel i siguran sam da mi ne bi palo napamet takvom filmu dati 10/10.
Što se glume tiče, u prvih pola sata Sandri Bullock doslovno ne vidimo lice te žena glumi uzdisajima. Impresivno, glavnoj glumici ne vidiš lice i čuješ samo uzdisaje, kao da sam već negdje gledao takve filmove.
No, sada ozbiljno, nerado priznajem, ali izgleda da Sandra stvarno zna glumiti. Čak i u početnih 30 minuta dok je skrivena u svemirskom odijelu djeluje dobro i uistinu uvjerljivo prenosi osjećaj panike koji uhvati osobu koja nekontrolirano lebdi u otvorenom svemiru. Clooney je standardno dobar, a pohvalno je da je redatelj odolio holivudskoj tradiciji i iz filma izbacio ljubavnu priču.
Ali ubacio je nešto drugo. Neizmjernu količinu dosade. Prije svega, pola filma djeluje kao da se odvija u slow motionu. Glavnoj protagonistici treba oko 5 minuta da izvede bilo kakvu radnju.
No, dobro, takve sitne stvari čovjeka iživciraju, ali mu ipak ne prijete usmrćivanju dosadom kao sljedeća scena:
Kratak uvod da dobijete kontekst: Nalaziš se u svemirskoj postaji, razina kisika ti opada brže nego naš bruto društveni proizvod, prema tebi lete krhotine, a Sandra Bullock upušta se u 10-minutni polu-monolog s radio amaterom iz Kine koji izgleda otprilike ovako:
– Hanchu, je li to tvoje ime?
– Hanchu?
– Čujem li pse?
– Jesu li to psi?
– To su psi!
– Vuf!
– Vuf, vuf!
– Vuf, vuf, vuf!
– Neka laju!
– Vuf!
– Psi!
– Laju!
– Vuf!
….
Koliko točno ti pomračen um mora biti da 10 minuta u 90-minutnom filmu odvojiš na ovakvu scenu, pojma nemam, ali tu definitivno nešto nije u redu. U konačnici, film se od kombinacije Sci-Fi trilera pretvara u egzistencijalnu dramu u kojoj znanstvenica Stone na kraju ne pobjeđuje surovi svemir nego (SPOILER ALERT) vlastite strahove izazvane gubitkom kćeri. Čemu priča o borbi s unutarnjim demonima u ovakvom filmu, teško je reći. Netko će u tome pronaći simboliku, a meni je samo na pameti bilo kako je onaj Indijac što umre nakon 10 minuta sasvim dobro prošao.
IMDB: 8,7
Sprdex ocjena: 4,7
0 comments