Dobro, jasno, ako je što obilježilo devedesete su to rat i kriminalna pretvorba i privatizacija. I dok su budale slijedile srce i branili domovinu od agresora sa istoka, oni pametni su sa rukom na srcu i figom u džepu pričali o domoljublju i punili kese te od običnih šljakera preko noći postajali cijenjeni poduzetnici. Srećom po vas, ovo nije još jedan članak o takvima. Ovo je članak o jednoj drugoj generaciji, onoj rođenoj osamdesetih, prestaroj da joj netko drugi briše guzicu, a premladoj da ratuje ili krade.
Cro- army – I dok je velik broj naših vršnjaka ostao bez krova nad glavom i dane provodio u izbjeglištvu, nama koji smo imali više sreće da rat ne doživimo izbliza, jedna od glavnih asocijacija na rat bila je – čokolada. Cro Army bila je mliječna čokolada „Životinjsko carstvo style“, samo što je, za razliku od Životinjskog carstva, kojeg su skupljale žene i jadnici, bila cool. Jebiga, čokolada je bila totalno bezveze, ali ona je bila samo sporedna stvar, tek prepreka da se dođe do samoljepljive sličice hrvatskog vojnika.
Čahure – dok su se djeca na zapadu igrala novim Nintendom ili barem loptala na ulici, djeca u Hrvatskoj igrala su se čahurama. Jebiga, kao nusproizvod rata čahure su postale što zabava, što statusni simbol, dječji način da se kaže „evo gdje je moj tata bio 91’“. Velike, male, od pištolja pa do topova, što je bila veća, više je vrijedila. Osim djece, koristili su ih stariji, a topovska čahura bila je, uz Tuđmanovu sliku i katolički kalendar, neizostavan modni ukras svake iole hrvatskije obitelji te je služila ili kao pitar za cvijeće ili kao stalak za kišobrane, a gotovo isključivo se nalazila odmah kraj vrata.
Videoteke – U doba kada nije bilo torrenata, da objasnimo mlađima, postojale su videoteke. U zlatno doba videoteka koje je trajalo, dopustite da slobodno procijenimo, između 1995. i 2005. teško da je bilo mjesta sa više od tisuću stanovnika, a da nije imalo barem jednu videoteku. Otprilike, u to doba u Hrvatskoj je djelovalo oko 2000 videoteka, a imale su oko 5000 zaposlenih. Danas ih je ostalo maksimalno tridesetak. Propale su brzo i rapidno, praktički bez ispaljenog metka. Ranih 2000-ih načeo ih je Divx, sada već zaboravljeni video format, a nakon pojave superbrzog interneta koji se od 2007. godine počeo masovno širiti praktički su propale preko noći.
Odlazak u videoteku, sjetit ćete se, bio je svojevrsni praznik, običaj, folklor, tjedni ritual koji smo obožavali. U videoteke se najčešće išlo petkom, a za hit se znalo čekati danima, ponekad i tjednima. Premotavanje kazete, potezanje veza ili barem „mogu li rezervirati“, višesatno biranje filmova ili pak davanje i primanje preporuka, videoteke su bile mjesta druženja i upoznavanja na način kakav mlađe generacije nikada neće doživjeti.
Čunga Lunga – Čunga lunga nije bila žvaka. Čunga lunga je bila valuta. Naravno, sa njom ništa niste mogli kupiti, ali bi vam je prodavačica obavezno uvalila jer vam nema pedeset lipa za vratit. Navodno nema pedeset lipa za vratit. Kvragu, tek sam sad skontao da je to bila prevara.
Disketa – danas, kada sjećanje na disketu čuva jedino ikonica za spremanje u Wordu, razmećemo se prijenosnim diskovima sa desecima terabajta čija je cijena niža od samopoštovanja starlete u usponu. A prije (samo) dvadesetak godina sve što ste željeli prenijeti na kompjuter onog jednog poznanika s kojim ste se sprijateljili samo zato jer obojica imate kompjuter trebalo je stati u 1,44 MB. Da, to je bila prosječna veličina diskete, a za instalirati neko čudo tehnike kakvo je, naprimjer, bio legendarni DOOM 2, trebalo ih je mijenjati češće nego Čačić stavove. Diskete su u drugoj polovici devedesetih naslijedili CD-ovi, a svatko tko je živio u to doba a u nekom tamnom kutu ormara nema barem pet disketa i nekoliko desetaka CD-ova koje ne želi baciti jer „mogu zatrebati“ ili je rođen nakon 1990. ili je nesentimentalno govno od čovjeka.
Eurosport trenerka – U vrijeme kada rebatinke pričvršćene tregerima nisu nosili samo hipsteri, a kad se dječja odjeća nasljeđivala od starijeg brata koji ju je naslijedio od kuminog mlađeg sina koji ju je opet dobio od starijeg rođaka, ultimativna moda svakog kvartovskog krkana koji je iti malo držao do sebe bila je šareno-ružna trenerka sa velikim logom Eurosporta na leđima. Na trenerku su išle, jasno, rebatinke. Oni boljeg imovinskog stanja, dakle oni čiji su roditelji primali više od 50 maraka mjesečno, na nogama su nosili nešto od svetog trojstva Nike- Reebok- Adidas kupljenih na 12 rata. Oni siromašniji, dakle 90 posto drugih, lagali su sebe i ostale kako ni Elviton nije loša marka i kako je popularna u bogatim zemljama.
Nogometna lopta – u doba kada je Šuker još bio pozitivac, nogomet je bio popularniji od Tuđmana, repka je bila reprezentacija, a imala je svojih fanova, nećete vjerovati, čak i u Dalmaciji. Gdje je ponekad čak i znala odigrati utakmicu. Ćosić je između hvaljenja predsjednika i hvaljenja bakljade ponekad i komentirao utakmicu, a mi balavci dane smo provodili šutirajući loptu o zid na kojem, evo, dvadesetak godina poslije jednako besposleno sjedimo samo umjesto lopte šutiramo limenke. Prestali smo ganjati loptu, mnogi nažalost i snove. Dobro, ovo je stvarno prepatetično, ali ništa ne nedostaje sa ove liste kao nogomet na ulici. Barem onih pet posto vremena kada se igrao, ostalih 95 posto vremena uredno je otpadalo na dogovaranje tko će se susjedu zavući u vrt i, po mogućnosti, doći do lopte, ne do batina.
-“On će, njega je zadnjeg taklo”
– “Neću ja, nabija si je u mene. Ajde ti, ja san zadnji put bija”
obično je tako tekla rasprava oko odlaska preko susjedove ograde, a uvijek bi otišao jadni vlasnik lopte ili najdeblji kojemu bi svi svečano obećali da sljedeću utakmicu neće biti na branci.
„Nintendo“ – prije Plana 21 i karijere Marka Tolje najveća prevara na svijetu bio je Nintendo. Kao siromašna balkanska država, nismo znali ni kako demokracija izgleda a kamoli popularna japanska konzola. Kao rezultat tog neznanja, Nintendo je, sjetit ćete se, bio naziv za svaku konzolu koja se pojavila na Balkanu. A pojavila se svaka osim pravog Nintenda, jasno. Bez obzira kako se zvala, bez obzira na kojem smo je sajmu povodom sveca zaštitnika kupili, svakoj ovoj konzoli bilo je zajedničko da je obećavala 20 000 igara i da je trajala kraće od političke karijere Borisa Mikšića. A naravno, i priča o 20 000 igara bila je, baš poput Borisa, velika prevara. A onda bismo, kada bi počela crkavati uslijed dva sata igranja bez prestanka, rukom krenuli prema njoj baš poput Borisa. Pobogu, koji nam je vrag sa Borisom Mikšićem?
Devedesete su bile doba i prvih prijenosnih gadgeta. Povratnici iz Njemačke i njihova bliska bahata rodbina imali su Game boy, a mi ostali tetris kojeg smo dobili zajedno sa talijanskim praškom za odjeću koji je ostavljao više štete nego privatizacija. Ipak, usprkos svemu do kraja devedesetih najčešći gadget ostat će bereta.
Originalne tekstualne poruke – puno prije whatsappa, vibera koji se blokira češće nego pristupni pregovori u EU, sjetit ćete se, postojale su SMS poruke. A prije SMS poruka postojale su samo poruke. Nećete vjerovati, ali radilo se o zapisu na komadu papira koji se onda slao po razredu. E sad, baš kao i Viber, originalna tekstualna poruka (dalje OTP) mogla je zablokirati. Ovisno kome se slala, poruka je morala imati svoju rutu. Ako je to bilo obično „Idemo li voziti role poslije Pokemona“ bilo je bitno da ne padne u ruke onoj jednoj jadnici, svaki ju je razred imao, koju niste željeli vidjeti na rolanju niti igdje. Znate je, sjetit ćete je se, ona sa naočalama iz prve klupe koja je imala više prišteva nego Vidošević nekretnina, a sad vam je šefica o kojoj ovisi hoće li vaš porodiljni trajati mjesec ili dva. O Bože gdje je ovo otišlo.
Ako je poruka bila „Našao sam ćaćine porniće, bili su odmah ispod kalašnjikova i beretke, sam sam doma od pet do pet i deset, taman da dva puta izdrkamo“, bitno je bilo jedino da ne dođe ni do jedne cure. I do onog, znate ga, prištavog zadnjeg izbora na svakom tjelesnom koji vam sad skida paučinu sa procesora i žene. Takve su se poruke, jasno je i zašto, slale samo preko muškaraca strateški raspoređenih po razredu, a jedine tajnije od tih bile su „Ivana kurvo pička ti materina, znan da si se ljubila jezikom“ poruke koje su samo najpovjerljiviji smjeli dostaviti Ivani uz sleganje ramenima i ono tipično „Nemam pojma ko šalje, došlo je od tamo“
Naravno, učitelji su bili najčešći presretači, a kada bi pitali „Tko je ovo poslao“ trag bi se zagubio brže nego proračunski novac doniran Crkvi.
E da, OTP-ove su zamijenili SMS-ovi koji su bili toliko skupi da bi vjerojatno i Abramović dva puta pripazio kad ih šalje. Ali ne i ona dva sretnika koji su prvi došli u razred s motorolom većom od prosječnog nosača aviona. Ha ha, motorola, otkad tu riječ nismo izgovorili
“Dobar dan, je li to stan…?”
Ništa nije veća šteta za mlađe generacije od činjenice što nikada neće shvatiti pravu funkciju telefona. Dobro, realno, koga briga za telefone kraj današnjih svemirskih brodova, ali zajebavanje na telefon bila je ultimativna zabava. Ništa ne govori “evo, sirotinja smo Balkanska, a u tom duhu smo i odgojeni” kao kada deset klipana nagovori onog najmlađeg, najglupljeg ili kretena željnog dokazivanja da nazove susjeda i odvali po milijunti put potrošenu, ali nikako istrošenu “Je li to mljekara? Ako nije zašto je onda krava na telefonu?” bazu. I bilo je dobro dok susjed, jebiga, ne bi pogodio tvoje ime zaprijetivši ti slamanjem nogu ili, nedaj bože, probijanjem lopte. A posebna sramota bila je kada bi se javio otac one jadnice na koju ste se namjerili, a najčešće je to bila ona kojoj su prvoj počeli rasti sise bez obzira što je u faci izgledala kao produkt Goluma i Gimlija.
Osim za zajebavanje susjeda, simpatije, random ljudi iz telefonskog imenika (haha telefonski imenici, jedina knjiga koju je devedeset posto Hrvata ikad uzelo u ruke), te zvanja točnog vremena iz nekog razloga koji je valjda objašnjiv bio nazad u devedesetima, telefon je nekada služio i za kontakt prijatelja koji žive na više od deset minuti hoda.
Telefonski razgovori su, zapravo, prva stvar gdje su formalnost, nemaštovitost i klišejiziranost, toliko izraženi u kasnijem životu, prvi put došli do izražaja. “Dobar dan, je li to stan…?” ispalili bi više refleksno nego planirano na opće zgražanje jadne majke čijeg sina šesti put ovaj tjedan zoveš na igralište.
“Dobar dan, je li stan taj i taj. Petra bih molio”, rekao sam ni ne ostavljajući mogućnost da možda i nisam pogodio broj.
– Tu je Frane, ali ne može sad. Gledamo pokop hrvatskog predsjednika!”
Da, gospodo, devedesete su bile vrijeme kada su pristojna djeca pokope državnika gledala na televiziji…
NASTAVAK PROČITAJTE OVDJE!
Sviđa ti se što radimo? Lajkaj Sprdex na Facebooku. A lajkaj i naš drugi projekt Sprdex Relax.
0 comments