Otac sinu opet pričao kako je za vrijeme Tita bilo bolje

Ako se nastavi ovakav trend hrvatskog gospodarstva, sasvim je vjerojatno kako će današnje generacije svojoj djeci pričati o zlatnim vremenima kada je bilo samo 300 000 nezaposlenih.

TROGIR – Umirovljeni inžinjer brodogradnje, 61-godišnji Mario Suton, za današnjim je ručkom svom nezaposlenom 25-godišnjem sinu Josipu ponovno pričao kako je život u Titovo vrijeme bio puno bolji nego danas. Razlog su bile ćufte u umaku što je Lidija, Marijeva žena, spremila za ručak. Objed je Maria podsjetio na prvi dopust vojnog roka kada je davne 1972. došao kući na tri dana s Ohridskog jezera, gdje je služio vojni rok, te mu je pokojna majka Marica (1902.- 1995.) spremila upravo ćufte u umaku.

“Što kažete, nema više nikakve industrije? Sve prodali Švabama? Bravo, bravo, odlično ste to izveli.

“E sinko moj, živilo se skromnije, al se živilo” počeo je po tko zna koji put Mario svoju priču o jednoj mladosti ne obazirući se na sinovo kolutanje očima i vidno dosađivanje u stolici koju, prema ustaljenoj praksi, prije kraja očeve priče ne smije napustiti. Jednom je počinio ovu grešku i upao u klasičnu “u naše se doba poštovalo starije” prodiku zbog koje je propustio maturalnu večer.

“Ko je tija radit, radija je. Ja san sa dvadeset i pet već skupija dovoljno za jednog polovnog stojadina. A i žene su bile drugačije. Nije se gledalo ko koliko ima nego kakav je ko. Kakvih san sve ja pičaka ima. Jebenti iruda ja na kraju završim sa ovom tukon od matere ti” pričao je Mario na što je Lidija iz kuhinje dodala: “Ajde jarče stari, pusti malog da se ide kupat.”

“A ne ova današnja mladost. Kad si jutros doša doma? U pet te nije bilo u krevetu. Mi smo izlazili u sedam, osam, a u ponoć smo već bili u krevetu jer se ujutro radilo. I ništa nam nije falilo” završio je Mario i dio priče o uzornoj i poslušnoj djeci koja su se znala zabavljati i bez alkohola.

Iako Josip, koji je prema priči pokojnog djeda Toze ime dobio po jugoslavenskom maršalu, a prema priči pokojne bake Marice prema Isusovom staratelju, nije odavao nikakve znakove zanimanja, Mario je nastavio: “Istina, nisi smija svašta govorit, al ko da danas smiš puno lajat bogati”.

Do kraja priče Mario je Josipu spomenuo sve više manje poznate floskule o životu u Titovo doba. Spomenuo je i veselje koje je nastalo kupnjom prvog televizora u boji (“a ne ova današnja mladost, svaki tjedan novi mobitel, ko je to vidija”), nije izostao ni studij u socijalistički romantičnom Zagrebu kada se znalo i gladovat danima, od čega, je, eto utjehe gladnima, ostala jedna prekrasna uspomena. Nije Mario zaboravio spomenuti ni kako su ljudi bili bliži nego danas i kako su jedni drugima uvijek pomagali bez ikakvog interesa.

Priča je završila oko pet sati popodne, ali sasvim je sigurno da Josip neće dugo čekati očevu priču o životu u Titovo doba. Bit će to vjerojatno kroz koji dan kada će otac vidjeti reportažu o tome kako su Česi sve bolji potrošači. Priča će početi, kao i prošlog ljeta, konstatacijom “Nu ih, u moje doba oni su bili sirotinja, a mi gospoda. Danas je obrnuto”, a daljni tijek priče biti će više manje isti kao prije i poslije.