Iako skeptici samtraju da je korištenje ugljena u avijaciji zastarjela metoda, saznajemo da je u tijeku nabavka novih lopata kapaciteta 1.2 kg čime bi se podigla prosječna brzina leta.
HRVATSKA – Iako burza rada svakog dana prima na desetke novih članova, situacija bi, čini se, mogla barem nakratko dobiti neočekivani obrat. Naime, kao pripadnica NATO pakta Hrvatska bi se mogla naći na listi sudionica eventualne akcije u Siriji gdje je u tijeku rušenje jubilarnog stotog protuhumanog režima u zadnje dvije godine. Osim na kopnu, hrvatski bi učesnici mogli operirati i u zraku i to u čuvenim hrvatskim vojnim avionima, popularnim MiG-ovima sovjetske proizvodnje. Dobra je to vijest za mnoge nezaposlene kojima bi ovo mogla biti izvrsna prigoda za posao. Loša je vijest što se vjerojatno neće vratiti kući potrošiti taj novac.
O čemu se radi govori nam jedan anonimni pilot hrvatskog MiG-a: „Dakle, pri običnim unutarhrvatskim letovima sa, primjerice, ovim novijim avionima, proizvedenim 1954. godine, za sto kilometara potrebno je oko 500 kilograma ugljena, što je nekih 500 lopata po satu. To je taman posao za jednog čovjeka. Ipak, let prema Siriji postavlja nove uvjete u ljudstvu.“
Saznajemo tako da bi posao moglo dobiti 50 ljudi, po deset na svaki noviji model iz spomenute 1954. godine, te još 70 ljudi na četiri nešto starija modela iz 1935. koji imaju slabije izgaranje pa je potrebno više lopatati.
Hrvatska je jedna od rijetkih sila koja je zadržala ugljen kao pogonsko sredstvo ičega, pa je često na kritici konkurentske američke i japanske vojne industrije. „Haha, mogu Amerikanci govoriti koliko hoće. Oni razvijaju tehnologiju sakrivanja od radara. Naši avioni za sakrivanje koriste tzv. sipa tehnologiju. Riječ je o tome, kada se nađe u opasnosti, pilot javlja kotlovničaru da otvori dimnjak što cijelo nebo oko aviona zacrni i time stvori priliku za bijeg“ govori nam jedan iskusni vojni letač koji ipak smatra da bi se trebali nabaviti novi avioni.
Osim aviona, Hrvatska bi u sklopu NATO pakta trebala poslati i jedinu podmornicu, čiji je zaron ograničen na dva metra: „Negdje kod drugog metra dimnjaka vidi se puknuće te je potrebna zamjena. To je razlog zašto ne možemo zaroniti ispod dva metra. Voda bi istog časa prodrla kroz dimnjak što bi ugasilo vatru u kotlovnici i onemogućilo upravljanje“ govori nam jedan časnik s podmornice. Ovo će biti problem jer su se dimnjaci za podmornice prestali proizvoditi 1927. godine, a Arheološki muzej svoj primjerak dimnjaka ljubomorno čuva.
0 comments