Dvadesete godine su definitivno najturbulentnije godine u životu svakoga čovjeka. To su godine svojevrsne tranzicije iz stanja tupana koji ne vidi dalje nosa u stanje koje još ne znam definirati, a nisam siguran hoću li ikada i znati. To su godine u kojima se čovjek susreće sa svim sranjima ovoga života , godine u kojem mu se u glavu vrati životni bumerang koji je bačen davnih dana, još tamo u djetinjstvu. Svaki dan je borba za sebe, te jedan ogroman misterij, jer nikad se ne zna na koje će nevolje taj dan naletiti isti taj mladi čovjek. U dvadesete godine čovjek uđe jako nespreman, jer nakon svih godina života na leđima svojih roditelja, nakon svih godina indiferentnosti prema svim pizdarijama ovozemaljskog života, odjednom se mora suočiti sa činjenicom da život nije onako divan i krasan kao što je to mislio dok je bio mlad i zelen. Otkrivam toplu vodu, znam to. Sve ovo je jedan klišej dosadniji od hrvatskih serija u kojima glumi Robert Kurbaša.
Ovo sve govorim kako bih vas uveo u jedan dan prosječnog mladog čovjeka, rođenog i odgojenog na brdovitom Balkanu. Bio bi to sasvim običan dan u životu mladog Balkanca da se taj dan nije dogodio niz naizgled nepovezanih događaja, koji spadaju u gore navedenu kategoriju ”svakodnevnih životnih pizdarija”.Vjerojatno svi vi koji čitate ovaj tekst znate kakvi su ”oni dani”, pritom ne mislim na ”one dane” u smislu višednevnog izbacivanja decilitara crvene tekućine iz spolnog organa pripadnica ljepšeg spola, nego na ”one dane” kad imate toliko toga za obaviti, a ne da vam se, te bi najradije ostali cijeli dan na kauču i provodili ga uz izrazito zanimljive emisije na našoj javnoj televiziji, istoj onoj televiziji na kojoj je padanje u afan Zlate Muck apsolutno događaj godine. Samo da spomenem, imam jedan svoj stav o onim danima kod žena, bolje rečeno o tvrtkama koje proizvode uloške za žene koje su u ”onim njihovim danima”. Smatram da su osobe koje su se prve sjetile proizvoditi uloške za one dane izrazito pametne i poduzetne osobe, možda najpoduzetnije u povijesti. Kako ih drugačije okarakterizirati kad su se uspjeli sjetiti da žena u modernom svijetu ne može bez uložaka, da bi vitlanje po bijelom svijetu bez uložaka bio svojevrsni protuprirodni blud. Također, noći i noći sam provodio razmišljajući o ženama koje su se morale nositi sa problemom mjesečnice prije nego su ulošci izmišljeni.
Milijun pitanja sam sam sebi postavio, ali nikada ni na jedno nisam našao odgovor. Zanimalo me, između ostalog, kako su žene u prapovijesti doskočile tom problemu, kad svi znamo da su nosile seksi zelene tange napravljene od smokvinog lista, ili kako su se naše mlade partizanke nosile sa mrskim neprijateljom u danima mjesečnice. Pitaj dragog Boga, vjerojatno su ”dolje” stavljale omanjeg zarobljenog Talijana, ili što ja znam, rusku šubaru. Nikada na ta pitanja neću naći odgovore, neću ih vjerojatno više ni tražiti. Nego, da se vratimo na temu. Izgledalo je da će upravo kao jedan od onih dana biti i ovaj dan našeg Balkanca. Ranim jutrom, nakon ispijanja velike kave sa toplim mlijekom shvatio je da njegovo financijsko stanje i nije tako bajno, kao što je mislio noć prije. Upravo tu noć prije prebrojavao je pare te je shvatio kako taj mjesec ima preko petsto kuna viška, naravno, u obzir uzimamo kako njegov studentski budžet i nije tako skroman. Međutim, zanemario je činjenicu da nije platio struju, vodu i internet, te mu je naglo nestao osmijeh sa lica kad je iznenada shvatio kako u ruci drži uplatnice za režije za prošli mjesec, koje naravno mora odmah platiti, inače će ga naše prepoštene državne tvrtke, kao što je HEP, oderati kao dalmatinac mlado janje. Njegovi jutarnji užici su trajali kraće od porno filma naše prekrasne Severine. Bio je očigledno ljut, na brzinu je bacio oko na internet tek toliko da vidi ima li kakvih novosti spomena vrijednih. Ulje na vatru njegove ljutnje dodali su bezbrojni lažljivi članci na raznim portalima koji govore o politici, čiji su glavni akteri pčele koje puno zuje, a malo meda daju. Tako je, sve su to mlatimudani koji ”dolaze kao fantomi slobode da nas vode ravno do dna”, kako bi rekao legendarni Johnny Štulić. Odmah nakon toga, očigledno iznerviran, krenuo je prema obližnjoj poslovnici Pošte, kako bi platio sve uplatnice koje je čvrsto i sa puno mržnje držao u svojoj, od mastrubiranja oslabljenjoj ruci.
Tu počinju njegove prave nevolje, nevolje u pravom smislu te riječi. Odmah nakon ulaska u poslovnicu zatekao je ono što svi mi zateknemo skoro svaki put kad moramo nešto obaviti na brzinu jer nam se negdje žuri. Naravno, zatekao je beskonačan red koji je većinski ispunjen endemskom vrstom ljudi koja je svima nama poznata pod imenom – penzioneri. Jako mu se žurilo te je pod svaku cijenu pokušao pronaći način kako da ubrza nepomični lanac krezubih maskota. Pretpostavljate, nije našao način, jer penzioneri ne popuštaju, oni žive u nekom svome paralelnom impotentnom svijetu koji jedino njima ima logike. Zašto idu u obavljanje svojih (pretpostavljam nepotrebnih) aktivnosti baš u terminima kad cijeli normalan mlađi svijet ima za obavljati svoje neodgodive obaveze, to je također samo njima jasno. Puno je tu pitanja na koje mladi ljudi nemaju odgovore, ali o tom po tom. Stajao je i dalje u redu, nervozan kao da ide na streljanje. U jednom trenutku, kad je bio na drugom mjestu, iza jedne malene bakice koja ima bijelu kosu pa sa leđa izgleda kao predsjednik Josipović, odlučio je toj istoj bakici postaviti pitanje koje se penzionerima nikada ne postavlja. ”Oprostite, gospođo, možete li me pustiti prije vas, zakasnit ću na predavanje?” – upitao je.
Prizor koji je uslijedio spada u kategoriju SF horora. Nakon njegovog pitanja, bakica se okrenula i pogledala ga na taj način da se Balkanac jednostavno smrznuo. Nekoliko sekundi disao je samo preko kože, probavni sustav mu je definitivno otkazao poslušnost, a lijevo i desno jaje su zamijenili mjesta. Pogled koji je bakica uputila prema njemu govorio je više od tisuću riječi. Taj njezin pogled bio je mješavina pogleda umirovljene porno glumice, blagajnice na kasi u Konzuma i magistrice farmacije. Ubojiti pogled koji je govorio:”Pitaj me još jedno pitanje i izgrist ću te sa oba zuba koja imam!”.
Nakon što se smirio, pričekao je da dođe na red. Kad je došao na red, sve je mirno i kulturno platio, nakon čega se uputio prema autobusnoj stanici, u namjeri da sjedne na autobus i napokon dođe do tog fakulteta. Nije dugo čekao, svega nekoliko minuta, kad je na stanicu napokon došao žuti autobus, koji i više nije tako žut jer su ga obljepili reklamama jedne firme koju drži neoliberalni monstrum Ivica Todorić. Ušao je u autobus vođem mišlju kako će tamo sjesti i malo se smiriti. Trebam li uopće spominjati kako nije mogao sjesti jer su sva sjedeća (pa i ona stajaća) mjesta zauzeli – penzioneri. Nije ništa mogao, pomirio se s time da će stajati cijelim putem. Nije jednostavno imao muda nikome ništa reći, jer su mu muda ostala u onoj famoznoj Pošti. U jednom trenutku, jedna baba odluči izaći na slijedećoj stanici. Lagano se dizala i kretala prema vratima. Svatko tko ima kvocijent inteligencije veći od 60 skužio bi da ta baba već ima ovjerene papire od krematorija kod javnog bilježnika. Ima žena ovjerene papire, sve tamo piše, koliko i kojih drva treba za spaljivanje, koliki promjer dimnjaka treba biti, baš sve. Kad je izašla vani, Balkanac odluči sjesti na njezino mjesto. Tu slijedi još jedan susret sa vragom, ili bolje rečeno sa više njih. Odjednom je cijeli autobus prepun hodajućih liganja uputio pogled prema njemu. Sjetite se pogleda one bakice koju sam spomenuo prethodno. Sad zamislite takvih trideset pogleda koji ga ubojito gledaju i pitaju se gdje to mladi čovjek ima ići ponedjeljkom u deset sati ujutro, baš u vrijeme kad oni žure ili na rivu kupiti krizanteme koje su taj dan dvadeset lipa jeftinije nego inače, ili u bolnicu pitati liječnika što je to što ih malo ”štreca” u donjem dijelu leđa. Ljudi moji, ne štreca vas to ništa, to vas unuci potežu i govore vam:”Molim vas, maknite se iz naših života da ja malo mogu živiti”. Logično, nakon svih tih pogleda i proklinjanja od strane ljudi koji su nedjeljom prvi do oltara, odlučio se dignuti te ostatak puta provesti u uspravnom položaju. Kad je sišao na stanici na kojoj inače silazi, laganim hodom se uputio prema fakultetu. Cijelim putem su mu kroz glavu prolazile slike svih tih penzionera sa očima punim prijezira, mržnje i nelogičnosti.
Nakon svega toga, bilo je izgledno da mu ne gine posttraumatski stresni poremećaj. I dalje je razmišljao o penzionerima, te je nakon nekog vremena shvatio kako su upravo oni jedni od glavnih krivaca za loše stanje u državi, ili bolje rečeno činjenica da i oni imaju pravo glasa na izborima. Prekrasna je ova demokracija, u njoj i baba iz Muća koja ne zna koji je dan danas ima pravo odabrati tko će nam državu voditi, tko će nam biti predsjednik, ili hoće li ili ne Hrvatska ući u Europsku uniju. Stvarno prekrasno, pa čak i ako su prije izbora neodlučni, ne trebaju se brinuti, bitno je otići na misu na dan izbora i pričekati da svećenik na kraju kaže:”Idite u miru, danas nemojte skrenuti lijevo.” Ono što je još nevjerojatnije, i graniči sa zdravom pameti, jest činjenica da se njihova stranka redovito kandidira na izborima. Da, dobro ste čuli, penzioneri žele voditi državu, postoji Hrvatska stranka umirovljenika (HSU). Ne znam koji im je slogan bio u predizbornoj kampanji, samo se nadam da nije ”S nama u budućnost”, jer bih odmah od muke tražio azil od Mozambika. Vidite vi što je demokracija, stvarno je prekrasna. Samo da spomenem, sad su osnovali i mladež HSU-a, to su valjda ovi balavci od pedeset-šezdest godina.
Vođen takvim razmišljanjem, i vidno pod stresom, došao je do fakulteta. Odradio je sva predavanja, a da to nije ni primjetio, i dalje mu je kroz glavu prolazio pogled one krezube bakice iz Pošte. Nije se mogao smiriti, pa je odlučio otići sa zadnjeg predavanja. Putem do stana, svratio je u trgovinu, kako bi na brzinu kupio neke stvari koje su mu trebale, te se nakon toga lagano uputio prema stanu. Bio je mrak kad je dolazio pred zgradu, malo toga se vidjelo. Taman u trenutku kad je trebao ući iz mraka se začuje duboki glas.
”Alo, mali!?” – začuje se iz mraka.
Nakon nekoliko sekundi gledanja oko sebe, odluči zanemariti glasove. Krenuo je prema vratima, i opet, taman kad je htio uhvatiti za kvaku, iz mraka se još jednom čuje glas.
”Alo, mali, dođi ‘vamo, nemoj da mi tamo dolazimo!” – opet se začuje iz mraka.
Kad je shvatio da ne halucinira, odluči se približiti izvoru zvuka. Ostao je zaprepašten kad je skužio da je to banda načinjena od babe iz Pošte, polumrtve babe iz autobusa i staroga prdonje koji ga je blijedo pogledao kad je sjeo na mjesto te iste polumrtve babe.
”Izvolite, što želite?” – upitao je drhtajućim glasom.
”Oš kupit ciglu?” – odgovori mu baba.
Tu je shvatio da je vrag odnio šalu, naglo se okrenuo, brzo otključao vrata zgrade te otrčao do stana. Kad je ušao u stan, zaključao je vrata, otišao se u zahod umiti, te u dnevni boravak malo smiriti. Nije se dugo tamo zadržao, jednostavno je odlučio otići na spavanje bez obavljanja svojih uobičajenih rituala, onih koji su vam svima poznati. Kad se slijedeće jutro probudio, shvatio je da je napad bande penzionera bio samo san, koji je došao kao posljedica trauma koje su mu prouzrokovali penzioneri, inače protagonisti njegovog sna. Odlučio je zatražiti pomoć liječnika. Odmah se požurio prema bolnici, kako bi sve na brzinu obavio jer je imao još obaveza taj dan. Naravno, nije uspio sve na brzinu obaviti, jer nije mogao tako brzo doći na red. Pogađajte zašto!
AUTOR: Tomislav Klinac
0 comments