Šestanovac 2012. – jer svi to zaslužujemo (drugi dio)

Došli puni nade, a otišli punog želuca.

Oko 17 sati Šestanovac se grijao na ugodnih +milijun stupnjeva i stiglo je vrijeme za osvježenje i prvu rekapitulaciju dosadašnjeg toka bikijade. Baš u trenutku kad je čitava redakcija kolektivno naricala zbog izostanka osebujnih mladića koje smo navikli gledati proteklih godina, ispred nosa nam se pojavio mister bik. Bez ikakve konkurencije najbolji outfit na bikijadi, a ogroman plus i za komentar dok je s gađenjem gledao u mobitel na koji ga je zvala ta sretnica koju naziva djevojkom: ”Doša san gledat bikove, a ne slušat krave”.

Nakon kratkog osvježenja i seksističke primjedbe konobarici kojom smo kupili još malo vremena prije nego masa primijeti da posjedujemo fotoaparat, krenuli smo prema mjestu za koje nije bilo apsolutno nikakve sumnje da će nas oraspoložiti – komentatorska loža.

Savršenstvo lože teško je objasniti riječima. U njoj se sažima sva dosjetljivost dalmatinskog čovjeka. Kad prosječna osoba vidi staru kamionsku prikolicu ona vidi staru kamionsku prikolicu. Kada prekaljeni bikoljubac vidi staru kamionsku prikolicu on vidi komentatorsku ložu, tonski pult, mjesto za oglašavanje i ilegalnu kladionicu. Naravno, na prikolici primijetite i krasan domoljubni motiv u vidu hrvatske zastave koja čitavoj manifestaciji daje svečan i ozbiljan ton.

Prikolica/loža/kladionica/tonski pult centralno je mjesto bikijade. U njoj se nalazi komentator/animator čije verbalne sposobnosti debelo nadilaze najbolje govornike iz antičke Grčke. Mozak komentatora bikijade jednostavno funkcionira na ljudima nepoznate načine. Brzina procesiranja informacija i sposobnost artikulacije misli u rečenicu u kojoj u isto vrijeme hvali gazdu, reklamira obrte, komentira događanja u areni i brine za sigurnost posjetitelja je apsolutno nevjerojatna. Evo primjera:

”Dragi moji ljudi možemo samo zahvalit’ Bogu i našem Kumanu na ovakoj lijepoj priredbi, dao je Bog lijep dan, a ima u Kumana štandova za osvježenje, popust na pive i rakije, evo Garonja silovito napada, molim pazite djecu, eto ga Legija posustaje ide u rikverc, a ako vama auto neće u rikverc samo 200 metara dalje kod Joskana u radnji popust 20% na gume i mjenjače”.

Zbog posjeta komentatorskoj loži raspoloženje nam se popravilo za 200% i odjednom se 50 kilometarski put u srce ničega opet učinio sasvim shvatljivim potezom. Samo nekoliko metara dalje od lože nalazi se grandiozna tribina za istaknute posjetitelje. Već na prvi pogled teško je ne primijetiti sličnost s rimskim amfiteatrom, a stručnom oku neće promaknuti ni očiti secesijski, novo-gotički i viktorijanski utjecaji. Nakon samo 5 minuta pronašli smo svoje mjesto u gledalištu. Jedan jako ljubazan mlađi gospodin nam se pola sata pravdao umorom zbog kojeg je omaškom sjeo na naše mjesto i prouzročio nam neugodnost.

Iz udobnosti sjedala na tribini konačno smo posvjedočili jednom od upečatljivijih trenutaka na bikijadi. Na borilištu su se nalazili Ilkan kumova Trogrlića i Šarko kumova Mijačića. Gledale su se grdosije sramežljivo, pognutih glava. Gazde su ih tu i tamo nježnim ubodom naoštrenim drvetom u rebra pokušali podsjetiti zbog čega su tu, ali Ilkan i Šarko danas su imali druge planove. Bikovi mirni poput Jovana u brijačnici u Kninu, a u gazdama kuha. Nakon što je komentator naložio da se krave izvedu iz arene, da spriječe sramotu, kumovi su sami zasukali rukave i spasili čast bikovima. Letjele su šake, a razdragana publika svim je srcem bodrila sudionike neočekivanog boksačkog okršaja. Borbe bikova i ljudi za samo 30 kn, bagatela.

Mladi i neiskusni kakvi jesmo, već nakon 4 sata direktne izloženosti srpanjskom suncu postali smo umorni i malaksali. Prekaljeni bikoljupci prvi umor rješavaju prelaskom s piva na rakiju, ali nažalost tada to nismo znali. Prije odlaska na zasluženi odmor donosimo dva kapitalca. Dvije istinske seoske junačine koji prikazuju ogledne primjere ispravnog načina ispijanja alkohola. Savršenstvo u svom punom obliku.

Na izlasku s bikijade bacamo posljednji pogled na borilište, tužni zbog toga što odlazimo u očima punim sjete nižu se crveni obrazi i masne brade, zlatni lanci s križem duboko zapetljanim u pustopoljini prsnih dlaka seoskih mladića dok nam bubnjiće miluje Džo Maračić Maki. Jedan od članova redakcije zaboravio je gdje se nalazi i pustio je mušku suzu. Nismo ga uspjeli spasiti.

Šestanovče, selo naše drago, vidimo se i dogodine.