U prvom nastavku pozabavili smo se primitivnim oblicima političkog života, a u nastavku donosimo tipove njihovih naprednijih, ali time i opasnijih kolega. Dame i gospodo, njihova beskorisnost – ljevičari.
3. Ljevičar jugonostalgičar
Iako karakterističan za dijelove populacije koji pamte prijatelja Teslu, ljevičar jugonostalgičar iznenađujuće je učestao i među mladim ljudima. Prema istraživanjima instituta „Očite stvari“, glavni razlog za pojavu jugonostalgije među starijom populacijom je taj što bivšu državu vežu za razdoblje kad su im jaja i bradavice još bile iznad koljena, dok je za jugonostalgiju kod mladih ponajviše odgovorna činjenica što u Jugoslaviji nikad nisu živjeli.
Vrsta izrazito sklona idealiziranju, meškinjasta, emotivna, zaslijepljena idejom lažne sloge, po svemu suprotni nacionalistima. U pripadnicima drugih naroda apriori vide prijatelje i dobronamjerne veseljake, dok u isto vrijeme u svako drugom Hrvatu vide Paravinju. Stav o pripadnicima drugih nacija to im je pozitivniji što su ovi siromašniji. Slovence tako baš i ne vole, Srbe kako-tako, s Bošnjacima se pogledom bratime dok na Makedonce i sve s primjesama Istoka padaju u kolektivni trans.
Stariji pripadnici vrste često skloni homofobnim ispadima, iako u načelu liberalni. Mlađi pripadnici, kad ne upisuju parcijalu 12. godine jednopredmetne indologije, šire socijalističke ideje po opskurnim forumima i FB grupama. Izrazito liberalni, zalažu se za slobodu govora, prava manjina, LGBTQ brakove i državu u kojoj ništa od navedenog nije bilo dozvoljeno.
Razina opasnosti: 6,0/10
Smrtni neprijatelji: nacionalisti, desničari, objektivnost, ljudi koji govore da prije nije bilo bolje
2. Ljevičar komunist/socijalist
Dok za desničara povijest svijeta i čovjeka počinje s 1991. godinom, za komunista vulgarisa tu sve završava. Ljudska rasa, prema vjerovanju ove vrste, stoljećima je živjela u slozi i blagostanju kad je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća zbrisana s lica Zemlje u procesu poznatom kao privatizacija. Nakon toga, život je zamijenilo životarenje, a pošten svijet postoji tek da kapitalističkim ajkulama netko može stvarati profit dok oni uživaju u dvorcima ne radeći apsolutno ništa.
Prema vlastitom uvjerenju liberalni, dobronamjerni, tolerantni, uvijek na strani slabijeg, osjetljivi na prava životinja i manjina, u svakoj situaciji spremni pomoći. U praksi dozlaboga isključivi, ljude dijele na one koji misle kao oni i idiote.
Navodno progresivni, a zapravo aktivno koče bilo kakav oblik napretka svojim neprestanim zanovijetanjem i pogledima na ekonomiju modernim kao bugarski nogomet. Ovu vrstu najčešće ćete pronaći u sindikatima i raznim nevladinim udrugama gdje pronicljivo detektiraju svaki društveni problem i još pronicljivije njegov korijen nalaze u Ivici Todoriću.
Sposobni satima lamentirati o bilo kojoj temi, ali od početka povijesti pa do trenutka nastanka ovog članka nije zabilježeno da je ljevičar socijalist ponudio bilo kakvo konkretno rješenje za problem kojeg je najčešće sam izmislio.
Više od svega mrze nacionaliste, a poseban trn u oku su im američki kapitalisti o čijem pogubnom utjecaju na svijet često pišu s iPhoneova i računala koje su im ovi napravili, te domaći poduzetnici od čijih uplata u proračun žive.
Posebno je zanimljivo da među istinskim socijalistima tradicionalne podjele na lijevo-desno više ne vrijede. Iako će ljevičar socijalist iz dna duše mrziti svaki oblik desničara i prema njemu se odnositi na temelju 4 predrasude koje je stvorio kad je imao 19, u mnogim svjetonazorskim pitanjima ovi su tipovi identični.
Za ljevičare je jedino istinsko tržište kojeg poznaju buvljak na Hreliću, a za desničare stočni sajam u Livnu. Jedino se na ovim mjestima u njihovim glavama odvija slobodna razmjena roba, dok sve drugo treba kontrolirati država bez čijih poticaja bi ovim prvima propali opskurni portali koje nitko ne čita, a drugima repa i žito kojeg nitko ne kupuje.
Razina opasnosti: 9,0/10
Smrtni neprijatelji: svi koji proračun pune umjesto da ga sisaju
1. Ljevičar liberal
Najmodernija sorta ljevičara koja tek u posljednjih nekoliko godina počela puštati svoje pipke diljem Lijepe naše. Specifični po tome što su u društvenim pitanjima izrazito lijevo, dok se u pogledima na ekonomiju drže toliko visoko i desno da tu i tamo vide ruku Joea Šimunića.
Najčešće visokoobrazovani i za šire društvo apsolutno beskorisni. Pola nacije nije u stanju razumjeti četvrtinu onog što pričaju, a druga polovica ih mrzi. Teški elitisti, vjeruju da su pametniji od drugih, u teoriji znaju rješenja za mnoge društvene probleme, a u praksi sposobni rješavati isključivo vlastite.
Budući da su svi redom egomanijaci uvjereni u vlastitu intelektualnu nadmoć nad svima, pa i pripadnicima vlastite sorte, nikad neće biti u stanju organizirati se u pravi pokret i napraviti istinsku promjenu koju zagovaraju.
Na izbore najčešće ne izlaze ili, ako izlaze, nakon što do temelja prouče sve programe svoj prepametni glas bacaju na stranku od koje bi i skup bakterija imao veće šanse za prelazak izbornog praga.
Sposobni 98 sati krvariti od dosade slušajući Yammat FM samo da bi čuli jednu pjesmu s B strane The Clashovog neobjavljenog albuma iz 79′, objavili to na Facebooku i ispali cool. Od filmova su im najdraži „skandinavski“, a od televizija „ne gledam“. Pozeri koji se vječno trude biti drukčiji od drugih, alergični na mainstream, a u isto vrijeme brutalno povodljivi na sve za što procjene da će ih učiniti posebnima.
Sorta prema kojoj je izrazito teško gajiti simpatije, arogantni i, usprkos upornom trudu da dokažu suprotno, kronično neopušteni i apsolutno lišeni smisla humor. Ne kao ‘Davor Dretar Drele’ lišeni, već više kao ‘joj što je genijalan Mario Petreković’ lišeni.
Imati za prijatelja/curu/dečka ljevičara liberala je otprilike kao kad nabaviš hrčka (ili polinezijskog Rangitoto crvenočelog štakora ako si i sam ljevičar liberal); u početku je super, zanimljiv i simpatičan, no nakon nekog vremena neizbježno se zapitaš treba li ti u životu nešto što toliko kenja.
Razina opasnosti: 5,5/10
Smrtni neprijatelji: socijalisti, tradicija, sve što miriše na mainstream
0 comments